Svako znanstveno objašnjenje mora polaziti od određenih nedokazanih činjenica ili pretpostavki. Ustrajemo li na dokazu polaznih pretpostavki, zapast ćemo u beskrajnu regresiju dokaza pretpostavki, dokaza dokaza pretpostavki i dokaza dokaza dokaza pretpostavki. Stoga se općenito smatra da polazne pretpostavke moraju jednostavno biti razumne na temelju dostupnog dokaza.

Novi temelji znanstvenog razmišljanja

Danas većina znanstvenih objašnjenja podrijetla čovjeka polazi od pretpostavke da su ljudska bića sastavljena isključivo od proste materije, općenito poznatih kemijskih elemenata. No, premda nije dokazana, ta pretpostavka smatra se razumnom u odnosu na dostupne dokaze. Ali, iznoseći tu pretpostavku, znanstvenici ne uzimaju u obzir sve dostupne dokaze. Čak i izrazito sumnjičav Carl Sagan, koji u svojoj knjizi The Demon-Haunted World napada mnoge tvrdnje o paranormalnom, u istom djelu kaže: “U trenutku kada ovo pišem postoje 3 tvrdnje s polja istraživanja izvanosjetilne percepcije koje, prema mom mišljenju, zaslužuju ozbiljno razmatranje:

  1. tvrdnja da ljudi mogu samo posredstvom misli (jedva) utjecati na generatore nasumičnih brojeva u računalima;
  2. tvrdnja da ljudi podvrgnuti umjerenoj senzornoj deprivaciji mogu primati misli ili slike koje su na njih ‘projicirane’ i;
  3. tvrdnja da mala djeca katkad izvješćuju o pojedinostima iz prošlog života, za koje se nakon provjere ustanovi da su točne i da za njih nisu mogla saznati ni na koji drugi način osim reinkarnacijom.”

(Sagan, 1995., str. 302).

Uvjeren sam da postoje i druge kategorije takvog dokaza koje su dostojne istraživanja. A kada se svi ti dokazi uzmu u razmatranje, pretpostavka da su ljudi sastavljeni od tri supstancije – materije, uma i svijesti, kako sam ih definirao – postaje dovoljno razumna da posluži kao temelj alternativnom programu istraživanja s ciljem objašnjenja ljudskog podrijetla.

Valja nam s veseljem dočekati takav alternativni program istraživanja. Oni koji tvrde da um i svijest nastaju, kao nova svojstva, iz materije u moždanim živcima, suočeni su s velikim poteškoćama. Oni nisu uspjeli iscrpno i uvjerljivo objasniti na koji način molekule, koje uzajamno djeluju na temelju poznatih fizičkih zakona proizvode svijest. Neki su znanstvenici (Griffin, 1997., str. 132) na temelju toga pretpostavili da materijalni atomi, između ostalih prirođenih svojstava, posjeduju i određenu razinu svijesti. Te male količine svijesti, međusobno spojene, mogu, oblikovati intenzivnu i izrazito usredotočenu svijest koju svi posjedujemo. To je tzv. panempirizam. Ali, ako svaki atom posjeduje samo neznatnu svijest, čega je svjestan? Atom je najvjerojatnije svjestan samo atoma u svojoj neposrednoj okolici.

Točan način na koji se ta lokalna svijest o drugim atomima može pretvoriti u usredotočenu, individualiziranu, globalnu svijest nije uvjerljivo objašnjen. Slijedeći filozofiju Alfreda Northa Whiteheada, kao i stariju Leibnizovu filozofiju, Griffin pretpostavlja (1997., str. 133): “… više pojedinaca na jednoj razini može biti podvrgnuto ‘dominantnom’ pojedincu s višom razinom iskustva i većom moći.” Iz toga, naizgled, proizlazi da među svim pojedinim atomima u ljudskom tijelu, od kojih svaki posjeduje malu razinu svijesti, postoji jedan dominantan atom s mnogo višom razinom svijesti, kojemu su svi drugi podvrgnuti. To nas odvodi daleko izvan normalnog paniskustva i uvodi nešto veoma nalik atmanu, jedinici pojedinačne svijesti u vedskom modelu. Uvodeći prilično radikalno razlikovanje svojstava različitih vrsta materijalnih čestica, Griffin nehotice iznova uvodi dualizam materije i svijesti, koji je težio izbjeći svojom idejom paniskustva. Takav ‘dualistički’ atomski panempirizam može se usporediti s vedskim modelom.

Prema mantri 35 iz Brahma Samhite, sanskrtske himne univerzalnom stvoritelju, Nadduša ili paramatman ulazi u svaki atom. U razgovoru sa svojim učenicima u Londonu (17. 08. 1971.), A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada objasnio je da je osim paramatmana, u atomu prisutna i duša ili atman (Razgovori, 1988., sv. 2, str. 351). S obzirom na to, tijela živih bića sadrže brojne atome, od kojih je svaki sastavljen od duše i Nadduše. Ali, u tom stanju, svijest duše nije izražena. Tijela živih bića, nadalje, također bi trebala sadržavati dominantan par duša-Nadduša, koji nisu duša i nadduša jednog atoma, već čitavog organizma, pri čemu organizmu u cjelini daju razvijenu pojedinu svijest povezanu s globalnom sviješću boga.

Kvantna mehanika

Neki znanstvenici pretpostavljaju da je svijest učinak kvantne mehanike. Među tim znanstvenicima nalaze se fizičar David Bohm, fiziolog Karl Pribram, fizičar i nobelovac Brian Josephson, matematičar Sir Roger Penrose i neuro-znanstvenik Benjamin Libet. Stuart Hameroff, anesteziolog pri Sveučilištu u Arizoni, privukao je pozornost na mikro-cjevčice, sitnih struktura u moždanim stanicama kao mogućim središtima kvantnih efekata povezanih s proizvođenjem svijesti (Radin, 1997., str. 284-285). Međutim, nije dokazano da je svijest povezana s mikro-cjevčicama u moždanim stanicama. Nadalje, nije objašnjeno ni zašto upravo svijest nastaje kao posljedica kvantnog mehaničkog učinka u strukturama sastavljenima od običnih molekula. Kvantna mehanika danas još uvijek ne govori o izvorištu svijesti. Radin ističe (1997., str. 287): “Odgovarajuća teorija koja objašnjava parapsihološke pojave … gotovo sigurno neće biti kvantna teorija kakvom je danas razumijevamo. Umjesto toga, postojeća kvantna teorija naposljetku će biti shvaćena kao poseban način na koji se neživa materija ponaša pod određenim okolnostima. Živi sustavi mogli bi iziskivati posve novu teoriju.”

Fizičar Helmut Schmidt je izvršio nekoliko prvih parapsiholoških pokusa s generatorima nasumičnih brojeva. Kako smo vidjeli, RNG-i uz pomoć radioaktivnog otpada prekidaju slijed izmjeničnih jedinica i nula. Ti radioaktivni otpadi posljedica su kvantnih promjena stanja atoma, što uzrokuje emisiju elektrona. Budući da su te emisije, prema kvantnoj teoriji, nasumične i slijed jedinica i nula koje su te emisije odabrale također bi trebao biti nasumičan. To znači da se protekom vremena treba pojaviti 50% jedinica i 50% nula. No, Schmidt je svojim pokusima utvrdio da ispitanici mogu mentalno izazvati povećanje broja jedinica ili nula, koje nadilazi vjerojatnost slučaja. On kaže (1993., str. 367): “Na ishod kvantnih promjena, koje kvantna teorija pripisuje pukom slučaju, pojedinac može utjecati svojim umom. To nameće pretpostavku neutemeljenosti kvantne teorije kada se eksperimentalno primjeni na sustave koji uključuju ljudske subjekte.” Drugim riječima, kvantna teorija je u ovom slučaju nevaljana jer se njezina predviđanja ne mogu primijeniti na pokuse s generatorima nasumičnih brojeva. Schmidt dodaje: “Ostaje utvrditi može li se kvantni formalizam modificirati tako da uključi psi-efekte.”

Dvojbeno je da će to ikada biti postignuto. To upućuje na nepotpunost kvantne mehanike kao opisa stvarnosti. Isto tako nije moguće izložiti jednostavan niz jednadžbi koji bi objasnio sve pojave u svemiru. Premda se kvantna mehanika može primijeniti na određeni podniz stvarnosti, ona nije sveobuhvatna. S obzirom na to, cilj matematičke teorije svega, mogao bi zauvijek ostati nedostižan.

Svako materijalno objašnjenje svijesti kao novonastalog svojstva neurona ili kao efekt kvantne mehanike povezan s mikro-cjevčicama u neuronima, mora uključivati promjenjivost tih sastojaka mozga. Mozak sadrži oko 10 milijardi neurona. Svaki pojedini neuron ima oko deset tisuća poveznica s ostalim neuronima. Čovjek svakodnevno u prosjeku gubi tisuću neurona u mozgu (Radin, 1997., str. 259). Uistinu je optimistično vjerovati da svijest i njezini mentalni sadržaji mogu zadržati svoj integritet u tako obilnim nasumičnim prekidima u moždanim živcima, koje navodno stvara svijest. Mnogo je razumnije pretpostaviti da je jedinstvena svijest živog bića nesvediv element stvarnosti i da se mozgom jednostavno koristi kao oruđem.

Čini se da materija, um i svijest svojim uzajamnim djelovanjem katkad zloupotrebljavaju svojevrsnu postupno-razvojnu kauzalnost, koju danas općenito prihvaća redukcionistička znanost. Prema redukcionističkoj znanosti, ljudi izvorno nastaju kao molekule iz kojih se potom razvijaju um i svijest. Radin (1997., str. 260) i drugi istraživači pretpostavljaju da živi sustavi sudjeluju u sustavu s ulaznom i silaznom kauzalnošću, u kojima stanja materije mogu utjecati na stanja uma i svijesti i obrnuto. Radin (1997., str. 261) pretpostavlja da obuhvatan model tog uzročno-posljedičnog sustava: “… može ostaviti kvantnu ili subkvantnu fiziku na dno, a ‘duh’ i ‘nad-duh’ na vrh.” To podsjeća na vedski model koji ‘nad-duh’ doista smješta na vrh (tj. paramatman ili ‘Nad-duša’).

Radin na sljedeći način opisuje značajke adekvatne fizičke teorije živih sustava: “Teorija će morati objasniti kako se informacija može prenositi preko velikih udaljenosti, izvan uobičajenih granica prostora ili vremena … Nadalje, osim što mora objasniti kako netko može primiti informaciju preko velike vremenske ili prostorne udaljenosti, takva teorija treba objasniti  i kako netko može primiti određenu informaciju … Teorija mora objasniti zašto nismo neprestano preplavljeni informacijama … Isto tako, teorija mora objasniti kako se voljom mogu mijenjati nasumični procesi … Parapsihološka teorija treba objasniti pojave povezane s dokazom koji upućuje na to da nešto može preživjeti tjelesnu smrt. Te pojave uključuju utvare, opsjednutost duhovima, izvantjelesna iskustva i iskustva bliska smrti … Ta bi teorija možda trebala objasniti fenomen poltergeista, koji pruža osnovni dokaz za efekte interakcije uma i materije velikih razmjera.” (Radin, 1997., str. 278-280).

Vedski model

Teorija koja se osniva na vedskom modelu svemira mogla bi objasniti sve navedeno. Materija, um i pojedine emanacije duha izviru od Boga. Bog ulazi u svaki atom i prati svaku pojedinu emanaciju duha kao Nad-duša ili paramatman. Nad-duša je prisutna u svim etapama vremena i prostora i istodobno je izvan vremena i prostora. Nad-duša je ujedno i sveznajuća. S obzirom na to, znanje se posredstvom Nad-duše može prenositi među pojedinim emanacijama duha izvan uobičajenih granica vremena i prostora. Vedska književnost obiluje takvim primjerima.

Bhagavad-gita (15.15) veli da sjećanje, znanje i zaborav svake pojedinačne duše izviru iz Nad-duše. Nad-duša, stoga, može nadzirati vrst i količinu informacije koja stiže do pojedinačne duše normalnim ili paranormalnim sredstvima. Budući da je Nad-duša prisutna u svakom atomu materije i istodobno je svjesna svjesnih namjera, moguće je da proizvede efekte povezane s generatorima nasumičnih brojeva. Odgovarajući na želje istraživača i namjere ispitanika, Nad-duša može izazvati pojavljivanje većeg broja jedinica ili nula u pokusima.

Vedski model, koji postulira postojanje vječnog svjesnog ‘ja’ (atman) mogao bi objasniti dokaz o preživljavanju tjelesne smrti. Prema tomu modelu, vječno svjesno ‘ja’, ne vrati li se u duhovnu razinu stvarnosti, ostaje u materijalnom svijetu prekriveno istančanim mentalnim tijelom. To mentalno tijelo sastavljeno je od istančanog materijalnog elementa (uma), koji posredstvom Nad-duše može utjecati na prostu materiju. To bi moglo objasniti učinke poltergeista i prikazanja. Mentalno tijelo uključuje i istančan osjetilni aparat sposoban da djeluje bez pomoći običnih tjelesnih osjetilnih organa. To bi moglo objasniti vizualne percepcije o kojima ispitanici izvješćuju tijekom izvantjelesnih iskustava. Vedski model posjeduje veliku moć objašnjenja.

Taj model nadvladava klasičan prigovor koji se upućuje kartezijanskom dualitetu uma i materije. Descartesova terminologija poistovjećuje um i svijest. Popularno je, premda netočno stajalište da je Descartes mislio da epifiza u mozgu posreduje interakciju uma (svijesti) i materije. Prema takvom stajalištu, taj je organ osjetljiv na um i materiju i može ih međusobno povezati. Danas filozofi vjeruju da je Descartes jednostavno navijestio da se u epifizi odvija interakcija uma i materije. No, pritom nije objasnio kako se ta interakcija odvija (Griffin, 1997., str. 105).

Prihvativši Descartesovu formulaciju o umu i materiji kao različitim entietima, dva glavna sljedbenika kartezijanske filozofije, Nicolas Malebranche i Arnold Geulincx zaključili su da medu njima ne postoji interakcija. Međutim, predložili su objašnjenje njihove prividne interakcije na temelju okazionalističkog filozofskog učenja. Griffin objašnjava (1997., str. 105): “Prema tom učenju, slučajnošću da se moja ruka nalazi na vrućoj peći, Bog izaziva osjećaj boli u mome umu, što me navodi na odluku da pomaknem svoju ruku. Nažalost, moj um ne može utjecati na moje tijelo da se pomakne više nego li moj um može izazvati osjećaj boli u mome umu. Slučajnošću što sam odlučio pomaknuti svoju ruku, Bog udovoljava mojoj odluci i pomiče je za mene. Tvrdi se da sve prividne interakcije uma i tijela iziskuju tu neprestanu natprirodnu intervenciju.”

Nad-duša

Vedski model suodnosa materije, uma i svijesti naizgled je okazionalistički. Prema vedskom modelu, um (istančana materija) smješten je, zajedno s prostom materijom na jednoj strani kartezijanskog dualističkog modela. Duša, jedinica čiste svijesti, nalazi se na drugoj strani. I dalje ostaje pitanjekako se može utvrditi bilo kakva veza između duše (svijesti) i materije u njezinim dvama oblicima (proste materije i istančanog materijalnog uma)? Odgovor počiva u Nad-duši. Nad-duša je ultimativni izvor duša živih bića kao i elementa uma i proste materije. Nad-duša nadzire želje i namjere duša živih bića i utječe na um i materiju da odgovore na te želje. Vedski model uključuje i Spinozin dualizam svojstava. Spinoza je pretpostavio da ustvari postoji samo jedna supstancija, duh, koja se opaža drukčije ovisno o njezinoj primjeni, kao što se i struja može primijeniti za grijanje ili hlađenje.

Nad-duša posjeduje duhovnu snagu koju može primijeniti na različite načine. Primijenjena za prekrivanje izvorišne duhovne svijesti pojedine duše, ta se duhovna snaga zove materija. No, Nad-duša može promijeniti tu istu snagu i iznova je pretvoriti u njezin izvorni duhovni oblik. Nad-duša može objasniti zbunjujuću anomaliju u studijama svijesti.

Neuroznanstvenik Benjamin Libet izvijestio je o rezultatima pokusa povezanih s namjerom i stanjem mozga. Zatražio je svoje subjekte da saviju prst u trenutku kada su to odlučili učiniti. Studija moždanih valova pokazala je da između vremena kada je subjekt odlučio pomaknuti svoje prste i vremena kada su se mišići u prstu stvarno pomaknuli, postoji vremenski jaz od oko petine sekunde. Ali ista je studija pokazala i da je mozak ispitanika bio aktivan trećinu sekunde prije nego li su ispitanici svjesno odlučili da će pomaknuti svoje prste. Libet je na temelju toga zaključio da naša svjesna slobodna volja ustvari nije slobodna, nego da odražava neku nesvjesnu moždanu aktivnost koja prethodi ulasku odluke u našu svijest. S obzirom na to, slobodna volja većim je dijelom iluzija (Libet, 1994., u: Radin, 1997., str. 283-284). No, to nije nužno točno.

Prema vedskom modelu, Nad-duša, na dubljoj razini, nadzire dušu, stvarno svjesno ‘ja’. Predviđajući želju duše da pomakne prst, Nad-duša može pokrenuti proces prije manifestacije želje kao mentalne namjere. U svojoj knjizi Margins of Reality (1987.), Robert G. Jahn i Brenda J. Dunne iznijeli su teoriju koja se koristi analogijama iz kvantne mehanike i istodobno objašnjava djelovanje svijesti na način koji se podudara s vedskim modelom. I njihov model, kao i vedski, naizgled prihvaća jedinicu svijesti kao značajku stvarnosti. Jahn i Dunneova pretpostavljaju dvojnu prirodu svijesti, sastavljenu od čestice i vala, umnogome kao i atom ili foton u kvantnoj mehanici. Pretpostavili su da se naša normalna pojedinačna utjelovljena svijest može usporediti s “valovima vjerojatnosti iskustva” koji su “zatvoreni u svojevrsnom ‘spremniku’ ili ‘izvoru potencijala’, koji predstavlja u koju je ta svijest uronjena.” (Jahn i Dunne, 1987., str. 242). Uobičajene svjesne veze određene su interakcijama ograničenih valova, sukladno uvjetima koje nameće fizičko tijelo i okolina.

No, kao što i u kvantnoj mehanici postoje kanalizirajući učinci, val svijesti u određenom izvoru potencijala može utjecati na val svijesti u drugom izvoru potencijala na uobičajeno nedopuštene načine. Kako tvrde Jahn i Dunne (1987., str. 243), to može: “… predstavljati različite tipove primanja anomalnih informacija, uključujući učinke vidovitosti i psihokineze.” I dodaju (1987., str. 243 ; “Ako neki od trajnih valnih sustava primi dovoljno energije da se iz šupljine uzdigne do stanja slobodnog vala, na taj način može pristupiti svim prostorno-vremenskim svijestima i održavati interakciju sa svim drugim središtima u konfiguraciji. Na taj način može smjestiti različite anomalije, uključujući vidovitost i upravljanje strojevima na daljinu, kao i mnogo ekstremnije i kontroverznije pojave, kao što su mistična sjedinjenja, izvantjelesna iskustva, medijacije i opstanak duše.”

Pitanje glasi: “Kako ‘trajni valni sustav’ (atman ili duša, prema vedskom modelu) stječe ‘dovoljno energije’ da izađe iz energetskog izvora? U tome možda ima ulogu Nadduša. Samo Nad-duša posjeduje dovoljno energije da ni na koji način ne bude ograničena nikakvim energijama. Ali ona može dati dovoljno energije pojedinim jedinicama svijesti da se oslobode svojih ograničenja. No, te jedinice svijesti nikada ne mogu postići stupanj slobode Nad-duše, s kojom moraju biti neprestano povezane da bi održale svoju slobodu.

Micheale A. Cremo