Koliko vremena provedemo razmišljajući o ponašanju drugih ljudi, a razmišljanje o svojim postupcima stavljamo na čekanje? Čini mi se dosta. Uludo potrošeni sati i godine u promatranju i analiziranju svih drugih doli samih sebe. Uvijek spremni pronaći i najmanji nedostatak u svom bližnjemu. No, imajte na umu, oni isto tako pronalaze mane na nama i u nama. I oni se usuđuju, kao i mi, usmjeriti nas na “pravi” put, jer toliko mudrosti su skupili u svojim tzv. analizirajućim danima, godinama, desetljećima. Opet, velim, uludo utrošenim na sve i svakoga, osim na sebe. Na onoga koji bi trebao biti najbitniji, najvažniji, najvoljeniji. On ili ona ili oni, usuđuju se biti i sudci i bogovi i mudraci i šamani i gurui i iscjeljitelji, a da nisu izliječili najbolesnijeg. Nisu izliječili sebe.
Čovjek jest društveno biće, ali je pojedinac, jedinka. Uz Stvoritelja, on je taj koji bi trebao duboko uroniti u sebe i otkriti tko je on uistinu. Svatko za sebe trebao bi otkriti što je to što mu je prijeko potrebno da bi održavao sebe zdravim (mentalno i tjelesno). Tijelo i um traži iscjeljenje, vapi za osjećajem ugode, zaštite, ljubavi. Zašto mu onda to uskraćivati? Zašto mu uskraćivati najosnovnije kako bi se osjećalo sretno, zdravo? Zašto od sebe praviti bilo kakvu figuru koja nikako ne prikazuje esenciju našeg bića? Čovjek sebi treba i mora pružiti optimalne uvjete kako bi preživjelo. No, nije dovoljno samo preživjeti ili preživljavati. Čovjeku je potrebna sreća, radost življenja koja će ga vinuti među one koji žive sličnim načinom života.
Naime, kada smo okruženi konstantnom kritiziranju drugih, kritiziranju njihovih izbora, religije, kulture, stila života, postajemo i jesmo bolest društva. Nesvjesno nagrizamo zdrava tijela, zdrave umove. Drugi to osjete. I koliko god da žive sretnim i radosnim životima, kad tad osjetit će nezdravost društva koje ga okružuje. Htjeli, ne-htjeli, okruženi smo onima koji “znaju” najbolje. Tako jedni znaju koju hranu smijemo jesti, a koju obvezno izbjegavati, drugi znaju koliko kilograma moramo imati u skladu s visinom svoga tijela, treći će nam odrediti što će biti modno u trendu, četvrti će nam reći u kojeg Boga ili bogove vjerovati, peti će reći da Boga uopće nema, šesti će reći kada je vrijeme ženidbe ili udaje, te koliko djece moramo roditi dok je još vrijeme, sedmi će…, osmi će…, stoti će…
E, sad, stanimo malo. Tko su svi ti ljudi? Tko je taj čovjek koji se usudi mi govoriti kakva bi trebala biti, kao da sam dio neke kolektivne svijesti, a on/ona/oni nadčovjek ili nadljudi ili možda ti bogovi za koje nam govore da bi trebali u njih vjerovati? Tko je ta osoba koja istinu “brani” tlačenjem, nametanjem, izrugivanjem, strahom? Tko su ti koji od nas žele učiniti inferiornija bića, oblikujući nas prljavim, fanatičnim, ideološkim, zastrašujućim, perverznim sredstvima?
Jadni li im sati i tjedni, godine i desetljeća utrošena na osmišljavanje kako uništiti sreću i radost čovjekova življenja. Jadno li im utrošeno vrijeme u kojem su se krili iza Boga kojeg su upotrebljavali da bi zaplašili mase, a sebe stavljali u prve redove crkvi, sinagoga, džamija, hramova. Jadni li im sati koje su utrošili uništavajaći čovjekov duh, uz izgovor da je to za dobro njegovu dušu. Jadni su li, jer su kukavice vlastitog egzistiranja. Nemoćni otkriti ljubav koja se u njima rodila onog dana kada i oni sami. No, netko (roditelji, skrbnici, sustav) im nije rekao da su i oni toga vrijedni. Netko im ne reče da cijelo ovo vrijeme njihovog tzv. propovijedanja imaše pravo voljeti i biti voljeni. Nažalost, oni su izabrali strah i tim strahom strašili druge.
Poveći dio moga života takvi ljudi uspijevali su zastrašiti i mene, ucjenjujući, prijeteći, gledajući me s visoka, emocionalno me zlostavljajući. Ali, znaš što.
Gonite se. Gonite se s vašim strahom u vaše mračne odaje u kojima jedva dozvoljavate tračku svjetlosti da se probije do vaših zastrašenih umova i slabih tijela.
Ja sam punoooooo više od onoga što ti vidiš, punoooooooo više od onog po čemu me sudiš. Moja svrha je možda i punoooooooo veća od onoga što i sama mogu zamisliti. Stoga, mani me se s tim strahovima. Biram ljubav! Ne kažem da ću ju uvijek imati snage dati, ali znat ću da je u meni, kao što je i u tebi (samo ti nikako da joj se predaš). Pusti mene da idem svojim ritmom, čineći ono što me čini sretnom, ispunjenom, radosnom, nasmiješenom, blesavom, posebnom, autentičnom. Ako već želiš uništavati nečije dane, slobodno kvari svoje. Moje ostavi na miru. Miru Božjem. Očito da se duhovno hranimo s različitih izvora. Nadam se da ćeš jednog dana (uskoro) shvatiti da tvoj izvor nije čist, zdrav, hranjiv. Nadam se da ćeš shvatiti da zemlja po kojoj hodaš nije čvrsto tlo, već živi pijesak koji te lagano vuče prema dolje, gdje je tama.
Ti si taj koji odlučuješ. Stoga, odluči, izaberi, probaj sljedeći put kada sretneš osobu pitati ju je li sretna, a ne joj ti “stručno” elaborirati recept kvazisreće. Ne shvaćaš li da si time ti taj koji si izgubljen, jer blebećeš o nečemu što uopće ne živiš. Otkrij svoje istinsko blago, slijedi ono što tvoje srce uistinu želi i prestani izigravati Mesiju ili diktatora ili superheroja. Reći ću ti nešto, TI TO NISI!
A tko si? To je samo na tebi da otkriješ, kao što je na meni da ja otkrijem svoja blaga, svoju svrhu. Na meni je da BUDEM.
Tajana Ćosić, https://tajanacosic2205.wixsite.com/pogledu/single-post/2018/06/26/Ne-govori-mi-%C5%A1to-je-za-mene-dobro