Niko nije sam na ovom svijetu, ma koliko se ljudi osjećali usamljeno ili da ne vide izlaz u nekoj situaciji. I dalje nisu sami, ostavljeni, napušteni.
Govore nam kad smo mali, kako smo mi izabrali prijatelje, a da je porodica izabrala nas. Sve smo ljude, koji su nam u prostoru izabrali mi kako bi nam pomogli naučiti neku bitnu lekciju. Naravno, postoje ljudi koje mi trebamo naučiti neku bitnu lekciju, oni su izabrali nas za pomagače na svom putu.
Widget not in any sidebars
No, interesantno je proučavati naš odnos prema prijateljima, porodici i nepoznatim ljudima.
Većini ljudi se život vrti oko drugih. To je ostalo još iz plemenskog sistema, kad smo vjerovali da moramo pripadati plemenu. No, i tada su postojali ljudi, koji su odlazili iz jednog plemena i prilazili drugome, birali su drugo mjesto za život, što je važno za primijetiti. Zašto? Nešto u njima im je govorilo da ne pripadaju prvom plemenu, nisu se slagali s pripadnicima plemena ili ih je nešto jako unutar njih vodilo drugome plemenu, drugome mjestu na kojem su naučili neku lekciju.
Tijekom evolucije se sve više ljudi usuđivalo istraživati, ali broj tih ljudi se neznatno povećavao.
No, pravo pitanje je zašto smo i danas na ovom nivou svijesti uvjereni da ne možemo preživjeti sami? Zašto još uvijek kad je teško imamo potrebu obratiti se drugoj osobi? Otkud nam uvjerenje da će neko drugi bolje znati odgovore od nas? Otuda što nismo sigurni u sebe, nismo sigurni u svoju procjenu. Uvijek su nas učili da drugi bolje vide naš život, da mi ne umijemo biti objektivni. Tako da odgovore ljudi potraže kod majke ili oca, djeda ili bake, profesora ili trenera, ali uvijek nekako izvan sebe.
No, kako odrastamo izlazimo postepeno iz svijeta poznatoga, pa tako u svoj život puštamo i ljude, koji nam nisu krvni srodnici. Vjerujemo da njih izabiramo sami, no nešto duboko u nama nas vodi ka našim prijateljima. Oko njih se nekako u životu više trudimo, naravno ako nam postanu dragi. Ubrzo uviđamo da imamo više sličnosti s prijateljima, nego s članovima naše obitelji te osjećamo da prijatelji razumiju naše ideje, naše strahove te počnemo dijeliti s njima priče iz svog života. No, vrlo rijetko do kraja.
S prijateljima nikad nismo sigurni kad će otići, to je hod po žici. Vjerujemo da obitelj mora biti uz nas, čak i ako nas ne razumije ili ne opravdava naše postupke. Prijatelji ne moraju, oni su slobodni otići iz našeg života kad požele. Tako da prijateljima govorimo lijepe vijesti, a kad su u pitanju tužne ili ružne vijesti, dijelimo ih vrlo pažljivo. Reći ćemo im sve ono što vjerujemo da oni mogu razumjeti, a što ne može ugroziti naše odnose.
Također smo sigurni da ako nastane sukob s obitelji, sresti ćemo se na nekim zajedničkim proslavama. Ako dođemo u sukob s prijateljima, pretpostavljamo da je tu kraj, da će oni jednostavno otići od nas i više ih nećemo vidjeti.
Najljepši trenuci su oni kad prevaziđemo naše strahove te nam prijatelji postanu članovi obitelji, tad osjećamo veću povezanost s njima.
Ako obratimo malo veću pažnju na današnje vrijeme primijetit ćemo da prijatelji ne moraju uvijek biti ljudska bića. Ljudi se sve češće vežu za životinje, što i nije ništa neobično, ako znamo da su životinje u stanju pružiti ono što ljudi tako iskonski traže. Riječ je naravno o bezuvjetnoj ljubavi.
To se obično desi u onom času, kad ljudi dođu na viši nivo svijesti, jer ovdje se misli naravno na svjesno vezivanje za životinje i spoznaju da su u stanju pružiti bezuvjetnu ljubav. U onom trenutku kad ljudi osvijeste poimanje bezuvjetne ljubavi, prestanu osjećati potrebu za drugim ljudskim bićima, teže istražiti kako je biti u odnosu u kome se ljubav bezuvjetno poklanja, bez potrebe da se za ljubav bori, ili da se ljubav traži. Ljubav se ne traži iz samo jednog razloga. Zato što je u sebi imamo dovoljno. To naravno većina ljudi nije u stanju razumjeti, jer su odgojeni na drugim principima, zato se sve češće ljudi okreću ka životinjama. Tako da životinje postaju njihovi članovi obitelji, ali i najbolji prijatelji.
Također, naš odnos s nepoznatim ljudima pristupačnost ili nepristupačnost je najbolji pokazatelj koliko imamo vjere u život, koliko istinski vjerujemo da je sve uvijek na svom mjestu.
I onda nekad pred kraj života ili ranije pred postizanje Nirvane shvatimo da nijedna etapa našega putovanja nije bila slučajna, da sve nekako ima smisla. Tad spoznamo, koliko su nam ljudi koji su u nekom trenutku našeg života bili dio njega, pomogli da nešto uvidimo. Neke stvari brže spoznamo ako se osamimo, no još uvijek postoje stvari koje smo u stanju uvidjeti samo u kontaktu s drugim ljudima.
Bojana Knežević
https://writerspen5555.wordpress.com/
https://www.facebook.com/Writerspen555
