Još danas pamtim smijeh koji se širio našim stanom, glasne razgovore i miris palačinki koje su se pekle skoro svaku drugu večer davno, davno dok sam još bila djevojčica. Vrata stana uvijek su bila otključana, susjedi bi rijetko kada zvonili, a kad bi netko i pozvonio nikome od nas nije palo napamet da se šuljamo na prstima do špijunke kako bismo vidjeli tko to sada zvoni i što hoće. Zapravo, kad malo bolje razmislim, špijunka je bila potpuno nepotrebni dodatak na ulaznim vratima. Vrata su služila isključivo tome da se kroz njih uđe, a ne da konstantno stoje zatvorena.
Ljudi su se družili toliko često da zapravo nitko nikada nikoga nije imao potrebu pitati: što ima novoga? Oni su te novine spontano dijelili jedni s drugima i bile su sastavni dio njihova druženja i života. Puno su se lakše znali požaliti jedni drugima, a možda upravo iz tog razloga je i njihov smijeh nekada bio puno glasniji od ovog današnjeg. Zvuk kućnog telefona bio je sastavna melodija svakog doma, a danas se pretvorio u iritantan zvuk koji nagovješćuje poziv neke od agencija koje promoviraju jastuke, deke, lonce i ponude operatera za jeftiniju cijenu paketa interneta, telefonskih poziva i televizijskih programa. Zvuk kućnog zvona postao je relikvija nekih davnih vremena.
Da ne pričam o onome kad vam danas padne (a, zapravo vam ne padne) na pamet navratiti kod nekoga. Onako, čisto spontano. Nenajavljeno. Jer ste bili u blizini. Taj sigurno nije doma. Ne morate ni pokušavati. Ma, zapravo, doma je. Čuči ispod špijunke sa razrogaćenim očima i poluotvorenim ustima pitajući se u šoku: što sad ovaj hoće?! Suflira uznemirenim ukućanima koji su se potaknuti zvonom zatekli na vratima soba da ne mrdaju dok opasnost ne prođe, tj. dok se vi ne udaljite od ulaznih vratiju toliko daleko da do vas više ne može doprijeti znak da u kući u koju ste pozvonili ima znakova života. Ne dao Bog da nekoga izda mobitel koji je zazvonio u tom nezgodnom trenutku.
Savjet – držite mobitel na vibri. Budite uvijek nečujni iz sigurnosnih razloga. Jer, nikad ne znate kad netko može pozvoniti. Na sreću opasnost od toga danas je zaista mala.
Čovjek je danas sam. Druženja ga uglavnom opterećuju. Kad mu zazvoni mobitel na svu sreću uvijek može vidjeti tko ga zove, a kad uoči nepoznati broj na zaslonu svog mobitela osjeća neki neidentificirani strah od loše vijesti, pa na taj poziv uglavnom ni ne odgovara nadajući se da neće zazvoniti ponovno jer onda bi stvarno moglo biti nešto ozbiljno. Ovako je to sigurno samo bila zabuna.
Mislim da uistinu nismo ni svjesni tužne činjenice koliko su nas ljudi počeli opterećivati. Stara prijateljstva uglavnom ostaju stara i ponestaje im zajedničkih uspomena koje bi ih održavale trajnima. Često se i sama osjetim kao stranac dok sjedim na kavi s nekim tko mi je nekada bio blizak. Razgovori uglavnom podsjećaju na izvještaje o tome što se dogodilo od posljednje kave, ali kao da nedostaju spone koje bi te riječi pretvorile u dijeljenje života s osobom s kojom razgovaraš. Osjeća se nepremostiva granica postavljena negdje na sredini stola, taman između dva makijata, koju ni jedna strana ne prelazi.
Dijelimo riječi, ali ne dijelimo život.
Tek ponekad rijetkima dozvolimo da uđu u naš prostor i budu aktivni sudionici u našem vremenu. Skrivamo svoje boli koje iz nas izlaze tek kao oskudne i usputno izgovorene riječi. Ne tražimo pomoć. Ne tražimo savjete. Ne tražimo utjehu. I naposljetku gubimo potrebu i za tim rijetkim susretima. Susretima koji nas na neki način samo podsjete koliko smo sami.
Osjećam se – divno, fantastično, uzbuđeno, prekrasno – način je na koji danas dijelimo svoju sreću.
Ne znamo točno ni s kim. Možda je samo imamo potrebu podijeliti više nego se njome pohvaliti kako se to danas često tumači.
I pitamo se na kraju – gdje su nestala prijateljstva i pokušavamo se podsjetiti što bi nam ona trebala donijeti u život. Pitamo se s kim ćemo stvarati nove uspomene. Kako izgleda i kakav je osjećaj nasloniti nekome glavu na rame i prestati pričati tričarije. Što znači pozvoniti nekome u tri ujutro kad ti treba i znati da si dio njegovog života.
Prijateljstvo traži previše od današnjeg vremena. Traži nešto što je sve manje ljudi spremno dati i sposobno pokazati. Iskrenost i otvorenost.
Upravo ono što smo zatomili i od čijih ostataka smo uspjeli sazidati bedeme oko sebe koji bi nas čuvali od svega što se oko nas događa. U jednom trenutku smo čak i pomislili da nam je bolje tako. Na kraju krajeva, čovjek je sam kako god okreneš – bolje je toga što prije postati svjestan.
Ipak, negdje duboko u meni često zvoni taj smijeh iz mog djetinjstva koji se širio kuhinjom. Često čujem te riječi izgovorene bez kalkulacija i svijeta u kojem je bilo udobnije živjeti.
Sretni su oni među nama koji i dalje žive osjećaj prijateljstva. Sretni su oni koji još uvijek imaju kome s veseljem otvarati vrata, kako svoga stana, tako i svog života.
Jer prijateljstvo je življenje zajedništva. Miris palačinki u kuhinji. Zvono na vratima. Preglasan smijeh u sreći i sigurnost u tuzi.
Prijateljstvo nije održavanje kontakta, što često znam čuti. Trud da ne izgubimo kontakt. Pitam se na kraju što će nam i taj kontakt ako smo izgubili sve ostalo?
Prijateljstvo nije povremeno dobivanje uvida u nečiji život, prijateljstvo bi trebalo biti tvoje mjesto u nečijem životu.
Prijateljstvo je blagoslov. Rijedak i vrijedan čuvanja. Samo ga, molim vas, nemojte održavati. Živite ga.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
In Balance Sunfiber® – Organsko prehrambeno vlakno
Prirodno rješenje za sve probavne i stomačne tegobe. Pogodno i za djecu.
Topivo prebiotičko prehrambeno vlakno u prahu iz sjemena guargraha, eko uzgoj
Neto količina: 180 g
Cijena: 168 kn
