Na tip vezivanja kojem pripadate u partnerskom odnosu utječe djetinjstvo, odnos s majkom, ali i još mnogo toga. Kada shvatimo kojem tipu pripadamo mi, a kojem naš partner, dolazimo do spoznaje da nitko nije loš ili kriv, već da jednostavno u sebi nosimo mehanizme koji određuju naše funkcioniranje u ljubavnim odnosima. Cilj odbijajućeg tipa je da nauči da bude sa nekim i da dozvoli partneru da mu se približi. Za plašljivog tipa je najvažnije da prevlada svoj strah, da zakorači u odnos i prizna svoje prave potrebe. Također, mora biti spreman da postoji mogućnost da bude odbijen.
Kada zaljubljenost prođe različiti načini funkcioniranja u partnerskim odnosima često prave pomutnju i probleme koji nam se ponekad čine nepremostivim. Događa se da se u vezi nađu osobe od kojih jedna silno želi biti stalno s partnerom, koja je nježna i posvećena – i druga kojoj takva posvećenost ne odgovara i koja se žali da je veza guši.
Obje spomenute osobe žele voljeti i biti voljene, ali na različit način interpretiraju ljubav. U suštini ove problematike se kriju modeli funkcioniranje koje smo usvojili kao djeca u kontaktu s roditeljima, a koja kasnije prenosimo na ljubavne odnose.
Nema čovjeka koji ne želi imati skladan partnerski odnos, ljubavnu vezu u kojoj se osjeća sigurno i u kojoj njegove potrebe bivaju zadovoljene, a davanja i primanje ljubavi nešto što se podrazumjeva. Ipak, osim na filmu i u literaturi, u stvarnom životu je malo takvih veza.
U okviru centra ‘Prirodno roditeljstvo’ postoji program predavanja i radionica za osobni razvoj, koji se između ostalog bavi i razotkrivanjem našeg funkcioniranja u ljubavnim vezama.
Od osnivača ovog centra i autora video programa ‘Rani razvoj – utjecaj na život’, Tomislava Kuljiša, saznali smo koji su to tipični tipovi vezivanja u partnerskim odnosima i zašto, usprkos želji za skladnim partnerstvom, vrlo rijetko ga uspijevamo i ostvariti.
„Postoji nekoliko tipova vezivanja u partnerskim odnosima koji u suštini zavise od onoga što smo iskusili kao djeca u kontaktu sa roditeljima, prije svega s majkom. U prvoj godini, počevši od prvih dana našeg života, formiraju se naši podsvjesni obrasci ponašanja.
Oni se pohranjuju u našu implicitnu memoriju koje se ne sjećamo, ali koja zauvijek ostaje zapisana u našoj podsvijesti. Već tada se stvara ono što zovem unutrašnji radni modeli, koji predstavljaju programe, tj. obrasce funkcioniranja koji praktično upravljaju našim socijalnim, a najviše ljubavnim odnosima.
Unutrašnje radne modele čine emocije, nesvjesna uvjerenja, strategije, očekivanja i interpretacija informacija iz vanjskog sveta.” Unutrašnji radni modeli, ili kako ih u kontekstu emocionalnih odnosa zovemo – ljubavne mape, funkcioniraju u nama sve dok se dublje ne pozabavimo svojim podsvjesnim uvjerenjima i emocijama i ne počnemo ih reprogramirati kroz rad na sebi.
Značaj najranijih iskustava
Bliskost, povezanost ili s druge strane distanciranost koju iskusimo sa majkom tijekom prve dvije godine života, predstavljaju osnovu za sve naše buduće partnerske odnose.
Tako, na primjer, ako je majka iz bilo kojeg razloga bila nedostupna za dijete, ono će kasnije nailaziti na isto tako nedostupne partnere. Ako je s druge strane, od rođenja uspostavljen odnos povjerenja, dijete će u svoj sistem pohraniti to iskustvo i kasnije u životu će ulaziti u veze u kojima se će se osjećati ugodno, prihvaćeno i što je najvažnije sigurno.
Ovisno od toga kakva su nam bila prva iskustva povezivanja s roditeljima mi se razvijamo u osobu koja je pretežno sigurna, potrebita ili plašljiva, a isti takvi su i stilovi našeg vezivanja u odrasloj dobi. Partnerski odnosi se dakle dijele na one u kojima smo sigurno povezani sa partnerom i na one u kojima smo nesigurno povezani.
Zrela povezanost
Tomislav Kuljiš pojašnjava: „Siguran stil vezivanja ili bolje rečeno pretežno siguran stil vezivanja podrazumijeva da partnera prihvaćamo takvog kakav jest, da ga nemamo potrebu mijenjati, te imamo stav „dobro mi je i bez tebe, ali s tobom mi je bolje”. Osoba koja se vezuje na ovaj način ima samoodrživost, osjeća se cjelovito i od partnera ne potražuje ništa osim da bude to što jest.”
Za sigurno povezivanje su sposobni oni ljudi koji su kao djeca bili potpuno namireni, koje su majke vidjele, doživjele, osjetile i bile tu u svakom trenutku kada je to bilo potrebno. Takvi ljudi kasnije ulaze u veze u kojima se osjećaju dobro sa samima sobom, poštuju partnera i u stanju su dati i primiti ljubav.
Najčešće formiraju dugoročne veze sa ljudima koji su također bili namireni kao djeca, međutim nemaju problem ni biti s osobom koja pripada nekom drugom tipu.
Samodovoljnost kao obrambeni mehanizam
„Obijajući stil vezivanja podrazumjeva da se osoba drži podalje usprkos čežnje za kontaktom. Sigurnost joj je ugrožena ako joj je druga osoba preblizu, odnosno optimalna distanca je – emotivna udaljenost”, kaže Tomislav.
Dodaje: „U ovaj tip osobnosti spadaju oni ljudi koji kao djeca nisu uspjeli da se povežu sa majkom. Njihov sistem je kroz to prvobitno iskustvo pohranio uvjerenje da je traženje kontakta nešto što užasno boli i ovo dijete odustaje od pokušaja da ostvari kontakt.”
Kao odrasli odbijajući tipovi su naizgled samodovoljni, međutim u dubini njihovog bića se i dalje krije potreba za kontaktom i za odnosom.
Potreba za drugom osobom
Ipak kada su u odnosu, često se žale da ih druga osoba guši, da je prezahtjevna, te nerijetko se događa da ostvare vezu upravo sa potrebitim tipom koji je po svim svojim karakteristikama potpuno suprotan.
Čežnja za bliskošću
„Osobe kojima je potrebno puno nježnosti, ljubavi, tuđe prisutnosti, imaju ono što zovemo ‘potrebiti stil vezivanja’.
Tipično za ovaj stil je da im je potrebna prisutnost druge osobe, ali ne u smislu kvaliteta, već količine vremena koju provode zajedno. Osoba se osjeća ugroženom ako partner nije blizu u svakom trenutku.
U osnovi se krije potreba za regulacijom kroz kontakt. Ovoj osobi je emocionalno hladno i potrebna joj je druga osoba kako bi se zagrijala.
Njeno emotivno stanje ovisi o drugoj osobi. Kada partner putuje, ona osjeća separacijsku anksioznost, osjeća se loše, a kao posljedica se javlja ljutnja.”
Ovako se u vezi ponašaju osobe čije su potrebe dok su bile bebe, bivale uglavnom nedovoljno zadovoljene i osoba je zapela u emocionalnom potraživanju.
One kasnije u vezama očekuju da to što nisu dobili kao djeca dobiju od svog partnera i duboko vjeruju da imaju pravo zahtjevati punu partnerovu posvećenost.
Praktično one nastoje da kroz partnerski odnos dovrše proces razvoja koji nije zaokružen onda kada je trebalo.
Naš sugovornik nas uvodi dublje u temu i kaže „Ključno postignuće ranog perioda je reguliranost. To znači da je ako smo plakali tu bila majka da nas utješi, da nam pruži toplinu, dodir, da nas umiri i prevede u jedno opušteno stanje. Kada smo u tom smislu namireni kao djeca, izrastamo u osobe koje imaju siguran stil vezivanja. Kada kao bebe nismo dobivali tu reguliranost, mi je moramo potražiti izvana.
Mehanizmi su nam takvi da to najprije tražimo od partnera, a ako partner nije u stanju pružiti nam ono što nam je potrebno, terapija se nameće kao jedino konstruktivno rešenje. Naravno pod pretpostavkom da želimo nešto mijenjati. U protivnom nalazimo druge izvore regulacije kao što su alkohol, opijati, lijekovi, radoholičarstvo, seks…”
Strah od odbijanja
Plašljivi stil vezivanja također spada u nesigurnu vezanost i u njemu se prepoznaju ljudi koji imaju veliki strah od prepuštanja. Oni imaju iracionalni strah da kada bi napravili korak naprijed u odnosu i pokušali prepustiti se, tada bi doživjeli nešto strašno.
Tomislav nas upoznaje sa karakteristikama ovog tipa „Ljudi koji su skloni plašljivom stilu vezivanja spadaju u stanje visoke emocionalne nereguliranosti i stresa ako budu odbijeni. U osnovi u njima se krije velika bol, velika patnja i velika usamljenost.
Nova iskustva
Neki to uspijevaju riješiti tako što nesvjesno prekinu kontakt sa emocijama, a neki ostanu u kontaktu s emocijama bez obzira na količinu boli.
Njima se obično događa da ulijeću u veze u kojima stalno bivaju odbijeni i postaje im sve gore. Ako im se ne dogodi sretan splet okolnosti da naiđu na partnera koji će im se polako približavati ili ako s druge strane kroz terapiju ne uspiju prevladati svoj strah od odbijanja, ovi ljudi često odlučuju da ne budu ni u kakvoj vezi.”
Promjena kroz novo iskustvo
Svatko od nas ima karakteristike više od jednog tipa vezivanja, ali u osnovi kod većine nas prevladava jedan stil. Važno je naglasiti da su svi stilovi vezivanja naučeni u ranom periodu i da ih, kroz rad na sebi, možemo promijeniti.
Kada otkrijemo kojem tipu pripadamo mi, a kojem naš partner, umjesto međusobnog optuživanja i ljutnje, otvara se prostor za uzajamno razumijevanje i prihvaćanje.
Tako će potrebiti partner koji je u vezi s odbijajućim, prestati se ljutiti na partnera zato što često ide na utakmice ili gleda TV, jer sada razumije da je njegovoj strukturi osobnosti potrebno da ima vrijeme za sebe i da to nije dokaz nedovoljne ljubavi kako se do tada tumačilo.
S druge strane obijajući tip će potrebitom pružati više svoje prisutnosti, jer sada shvaća da se od njega ne očekuje ništa drugo, osim da u trenutku kada je partneru teško bude tu uz njega i da mu pruži zagrljaj.
Za bolje razumijevanje tog tipa kojem pripadamo, korisno je otkriti kakvi se obrasci kriju u korijenu naše osobnosti, odnosno kakva su bila naša najranija iskustva.
Kroz video programe centra ‘Prirodno roditeljstvo’ koji se mogu pratiti preko interneta, imamo priliku upoznati se s tim, a kroz razne vidove rada na sebi steći ćemo i kapacitet da svoje naučene obrasce promijenimo i da se razvijemo u osobu sposobnu da daje i prima ljubav.
„Kada shvatimo kojem tipu pripadamo mi, a kojem naš partner, dolazimo do spoznaje da nitko nije loš ili kriv, već da jednostavno u sebi nosimo mehanizme koji određuju naše funkcioniranje u ljubavnim odnosima.
Ukoliko smo spremni da zakoračimo u promjene i da ostvarimo zrelo partnerstvo, bitno je da uz pomoć samospoznaje odustanemo od svog dotadašnjeg ponašanja. Promjena je moguća kroz drugačije iskustvo, a to se može dogoditi – ili ako naiđemo na partnera koji je svjestan ove problematike ili tako što ćemo raditi sa terapeutom.
Nije dovoljna priča, već tijelo mora doživjeti kako je to kada smo podržani, kako je to kada nas neko zagrli kada nam je teško, kako je to kada se raspadnemo od boli i kada nam druga osoba pomogne da se ponovo sastavimo. Onda se mijenja način na koji funkcioniramo, kao i naši kapaciteti za ljubav.”
Kroz samostalan rad na sebi ili još bolje kroz rad sa terapeutom, potrebiti tip ima cilj da nauči izregulirati sam sebe i naučiti više vremena provoditi sam, uz veći osjećaj samodovoljnosti.
Cilj odbijajućeg tipa je da nauči da bude sa nekim i da dozvoli partneru da mu se približi. Za plašljivog tipa je najvažnije da prevlada svoj strah, da zakorači u odnos i prizna svoje prave potrebe. Također, mora biti spreman da postoji mogućnost da bude odbijen.
Tomislav Kuljiš završava ohrabrujućim riječima: „Sigurna vezanost nije ekskluzivna samo za pojedince koji su imali sreće u najranijem djetinjstvu, već ju je moguće izgraditi svjesnošću i posvećenim radom na sebi.
Ako je osoba – ili par, voljna za rad na odnosu, kroz zajedničku i individualnu terapiju se puno toga može promijeniti na bolje.”
