Da bismo bili sretni i mentalno zdravi potrebno nam je voljetimo sebe i da to podijelimo s drugima. Ako želimo iskreno voljeti druge prvo moramo naučiti voljeti sebe.
Što je to ljubav prema sebi?
Ljubav prema sebi je naš najvažniji resurs i predstavlja temelj mentalnog zdravlja i sreće u životu uopće. Suprotnost metalnom zdravlju je depresija koja nije ništa drugo nego manjak ili nedostatak ljubavi prema sebi. Tko želi da prevazići depresiju mora naučiti voljeti sebe.
Nekim ljudima je teško voljeti sebe iako je to njihovo prirodno pravo. Zašto je to tako? Zato što nas od rođenja uče da ne trebamo slušati sebe i vjerovati sebi nego drugima (roditeljima, nastavnicima, liječnicima, autoritetima), da se trebamo žrtvovati za druge, patiti u ime “ljubavi“. Čitav školski sustav je napravljen da nas uvjerii kako mi ne znamo i kako trebamo usvojiti ono što drugi kažu, misle ili vjeruju. Tako se od početka njeguje udaljavanje od sebe i svoje unutrašnje suštine.
Kako se manipulira ljubavlju?
Ljubav je najjače sredstvo manipulacije, jače od straha. Zbog ljubavi ljudi su spremni učiniti svašta, i dobro i loše. Kada smo djeca, ljubav dobijamo od roditelja i obitelji jer kao djeca nismo u stanju voljeti sebe. Dijete nije u stanju voljeti samo sebe, zato što još uvek nema to sebe (nema ego, self). Paradoks je u tome što se ego djeteta gradi na impresijama drugih (roditelja i okoline) o djetetu. Roditelji i bitni drugi su ogledalo u kojem se dijete ogleda gradeći svoj ego. Kako je rekao francuski pjesnik Rimbaud, Ja – to su drugi. Način na koji roditelji tretiraju dijete, način na koji ga vole direktno gradi djetetovu sliku o sebi sa kojom se ono nesvjesno identificira.
Postoji li bezuvjetna ljubav?
Ljubav koju dobijamo od roditelja nije bezuvjetna kako se u to vjeruje. I ta vrsta ljubavi je uvjetna. Roditelji kažu djetetu: voljet ću te ako … ili ako radiš to i to neću te voljeti … ti nisi dobar dečko … Drugo, roditelji mogu voljeti dijete samo onoliko koliko su u stanju voljeti sebe. U najvećem broju slučajeva roditelji vole svoje dijete na isti ili sličan način na koji su njih voljeli njihovi roditelji. To naravno ne mora uvijek biti tako jer neki ljudi rade na sebi i ispravljaju pogrešne obrasce ljubavi i odgoja koje su usvojili u svojoj obitelji. Ipak, većina to ne čini nego samo nesvjesno prenose te obrasce sa koljena na koljeno. Radeći na sebi, pojedinac ne samo da mijenja i unapređuje sebe, nego to prenosi i na daljnja pokoljenja. To znači da ako radim za sebe da mi bude bolje, automatski činim dobrobit i za svoju djecu. Kada to ne bi bilo tako, toliki uložen napor ne bi puno vrijedio.
Na početku, djeca će primati ljubav od roditelja. Ako su roditelji zdrave ličnosti oni će početi dijete ohrabrivati da se osamostaljuje, poštivat će njegovu individualnost i dat će mu slobodu. Pustit će ga postepeno da ode. Takvo dijete će postati zdrava, odrasla, nezavisna osoba koja preuzima odgovornost za sebe. Postat će osoba koja voli sebe i to isto čini i sa drugima. Ljudi koji nisu naučeni da vole sebe ne mogu zaista voljeti druge jer obrazac ljubavi koji primjenjuju na sebi oni primjenjuju i na drugima (drugi ne znaju). Zdravi roditelji se vezuju za dijete, ali ga kasnije puštaju da ode, daju mu slobodu, ne vezuju ga za sebe i ne ucjenjuju „ljubavlju“. Dijete kada se odvoji ne osjeća krivicu, te i dalje voli svoje roditelje, ali na zdrav način.
S druge strane, nevoljeno dijete ostaje ovisno o roditeljima ili drugima, uporno žudeći za ljubavlju koje nije dobilo. Neka djeca nisu voljena, a nekoj djeci roditelji ne daju slobodu već ih guše i ucjenjuju. Nevoljeno dijete u odraslom dobu pokušava kompenzirati osjećaj nedostatka ljubavi kroz izrazitu ambicioznost, pretjeranu ovisnost o drugima ili konzumiranjem droge. Osoba koja kao dijete nije dobila ljubav od strane svojih roditelja se duboko u sebi osjeća prazno, ništavno ili manje vrijedno. Osoba koja nije dobila od svojih roditelja dozvolu da bude slobodna, da se odvoji bez krivice, ostaje pretjerano vezana, ima osjećaj krivice, zarobljenosti. Osoba se nesvjesno identificira s tim osjećajima i na taj način ona nosi u sebi jedno patološko jezgro u središtu svog identiteta. Osoba sebe doživljava i vrednuje iznutra na taj način, a pri tom nema svijest o tome. To patološko jezgro stvara osnovu za javljanje depresije, anksioznosti, ovisnosti i sl.
Ono što osoba ne zna jest da je to iluzija, samo jedna od mogućih točaka gledišta, a ne nepromjenljiva realnost. Iluzija se temelji na tome što se osoba identificira s bolnim ojsećajima. Zbog toga, osobi se to ne čini kao iluzija već kao realno stanje. Ljudi većinu svojih vjerovanja tretiraju kao apsolutne istine, a ne kao hipoteze ili mogućnosti. Mnogih nisu ni svjesni i nikada ih ne dovode u pitanje. Žive s njima i po njima kao da su uvjerenja dio objektivne realnosti. Mnoga uvjerenja ljudi temelje samo na osnovu svojih unutrašnjih osjećaja. Ne prave razliku između osjećaja, njegove interpretacije i okolnosti.
Zašto se mnogi ljudi osjećaju manje vrijednim, nedovoljno dobrim?
Većina ljudi na planeti pati od „osjećaja“ da nisu dovoljno dobri ili da su manje vrijedni. Da li je to uopće osjećaj? Nije, ne postoji osjećaj manje vrijednosti, postoji samo vjerovanje (ideja, koncept) da smo manje vrijedni. Ta misao nema težinu ako nije praćena nekim neprijatnim osjećajem (nabojem). Treba praviti razliku između tog osjećaja i njegove interpretacije, zaključka koji osoba izvlači o sebi na osnovu osjećaja koji ima.
Navest ću jedan primjer kako bih to dočarao. Djevojka ima osjećaj manje vrijednosti i pati u vezama s muškarcima, osjeća se nesigurno, pronalazi muškarce koji je kritiziraju, trudi im se udovoljiti i pored toga neki je ostavljaju, drugi varaju, a treći ne poštuju dovoljno. Ta djevojka je odgajana u obitelji gdje je majka bila ovisna, submisivna i odgajala je svoju kćer da treba ugađati drugima, da ih poštuje i da je važnije što drugi kažu nego što ona sama osjeća. S druge strane otac je bio pasivan, inhibiran i nezainteresiran, nije pokazivao mnogo ljubavi prema njoj. Djevojčica usvaja ovaj model promatrajući roditelje i ona sama počinje živjeti po tom modelu. Vodeći se tim modelom, tretirajući ga kao realnost, a ne model (jer ona nema svijest da je to model) ona se osjeća loše jer ne zadovoljava svoje potrebe, ne sluša sebe, ne vjeruje sebi. Jednostavno, naučena je da ne voli sebe. Ali ona nije toga svjesna, ona samo živi svoj život onako kako zna. Kao reakcija na to javljaju se loši osjećaji koje ona sada tumači kao znak i dokaz njene osobne slabosti, neadekvatnosti i manje vrijednosti. Pošto se ona ne želi tako osjećati, ona ih potiskuje i nastavlja živjeti sa ciljem da osjećaj manje vrijednosti kompenzira ljubavlju koju će dobiti od muškarca i uspjesima u životu. Što se više trudi da udovolji muškarcima oni to sve više zloupotrebljavaju, ne poštuju je i ne vole. Ona jednostavno zrači kao osoba koja sebe ne voli i ne poštuje, drugi to vide i osjećaju i tretiraju je isto tako. Što više pokušava kompenzirati svoj osjećaj manje vrijednosti, ona se osjeća sve lošije jer mora potiskivati još više i na taj način se stvara još više anksioznosti i unutrašnje tenzije koju ona tumači kao dodatni dokaz njene slabosti i neadekvatnosti.
I tako se stvara začarani krug. Kako izaći iz njega? Prvi korak je da djevojka postane svjesna da ima problem i zatim da ga krene rješavati. Da nauči prihvatiti sebe, da nauči praviti razliku između modela koje je usvojila ili sama izgradila i toga tko je ona stvarno. Upravo se to radi na psihoterapiji. Tijekom terapijskog rada osoba se dovodi do uvida da ona nije osjećaj kojeg potiskuje, i na taj način osoba se oslobađa svojih lažnih, štetnih identiteta.
Kada se kaže da je patnja iluzija misli se na to da ljudi pate zbog toga što ne vole sebe jer su se identificirali s bolnim osjećajima koja su nastala uslijed neprihvaćanja, odbacivanja ili povrjeđivanja od strane njihovih voljenih. Iluzija se sastoji u toj identifikaciji. Osoba pati ne zato što nije bila voljena i zato što je imala negativna iskustva i bolne emocije. Osoba pati jer se s njima nesvjesno poistovjetila i zaboravila tko je ona stvarno. Zato osoba ne voli sebe.
Što je suština svakog mentalnog poremećaja?
Ne voljeti sebe je suština svakog mentalnog poremećaja. Ne voljeti sebe može ići od toga da se ne osjećam dovoljno dobrim pa sve do toga da mrzim sebe. To je stvar stupnja, koji određuje dubinu depresije u koju će osoba zapasti. Događalo se da neki vrlo depresivni klijenti nađu spasenje u religiji, u ljubavi prema Bogu. Voljeći Boga i poistovjećujući se s njim, oni pronalaze način da vole sebe, da sebi oproste i sebe prihvate. Za njih je Bog način da dopru do sebe. To je ok, za one kojima je to način da zavole sebe. Drugi način je da dođemo direktno do sebe, do našeg suštinskog Ja koje se zapravo ne svodi ni na kakvu identifikaciju. Kada sagledam to stanje, stanje prisustva, čistog Ja, ja onda uviđam da ja nisam sve ono od čega se moj ego sastoji, ja nisam niz tih identifikacija. Ja nisam ono što sam dobio od svojih roditelja ili društva. Ja imam to, ali nisam to. Ja sam čista svijest koja može poprimiti bilo koji oblik i bilo koju identifikaciju, s tim što sada ja znam da, koju god identifikaciju preuzmem, to nisam stvarno ja. Identitet koji preuzmem ima samo funkciju u mom životu, ali ne svodi se suština mog bića na bilo koji identitet koji sam usvojio. Osoba u sebi nema jedan identitet, već mnogo njih.
Kada razvijem svijest o tome da nisam ono s čim sam se identificirao mogu u potpunosti mogu voljeti sebe.
Što znači voljeti sebe?
Voljeti sebe znači prihvaćati sebe u potpunosti, ne osuđivati se, zaštiti se, ne uspoređivati se s drugima, preuzimati sto posto odgovornost za sebe i svoje postupke i biti iskren prema sebi. Osoba koja voli sebe, voli i druge. Osoba koja voli sebe, štiti sebe, čuva svoje granice, izlazi u susret svojim željama, nezavisna je i fleksibilna, ne pati već živi i rješava probleme.
Dr Vladimir Mišić
psiholog i psihoterapeut
email: [email protected]
67 STVORITE NOVO JA
