Rad na svom unutarnjem djetetu je jedna od najvažnijih stavki osobnog rasta

Rad na svom unutarnjem djetetu jedna od možda najbitnijih stvari koje možemo za sebe učiniti, jer nitko ne želi na svijet gledati i reagirati kroz naočale koje ne odgovaraju više našim očima.

Živimo svakodnevno u tijelima koje imaju dvadeset, trideset, četrdeset… godina, ali u nama postoji puno više osobnosti i lica koji nas posvuda vjerno prate. Jedan od aspekata našega bogatog unutarnjeg života je naše unutarnje dijete, odnosno mogli bi reći kako u arhetipskom smislu postoji više različitih oblika unutarnjeg djeteta. Ono dijete koje može najviše obilježiti naš svakodnevni život je – Ranjeno dijete.

Sve ono što smo tijekom našega djetinjstva doživjeli i iskusili i dalje ostaje upisano u našem biću. Svaka osoba u sebi nosi to maleno dijete koje je sukladno okolnostima doživljavalo različite situacije i iskustva. Kada smo bili mali, ukoliko su takve situacije bile previše, a rane prebolne, za naš razvoj i rast bilo je najzdravije takvo dijete potisnuti i ostaviti zakopano negdje duboko.

Kada postanemo odrasla bića, zreli ljudi, u našim životima počinju se događati neke situacije koje nam otvore te rane koje su duboko zakopane. Vrlo često ko-kreiramo s različitim osobama iste situacije i prilike, a naše reakcije postanu nesvjesne i instinktivne. Ponekad reagiramo na način da kasnije ne znamo što nas je to snašlo, imamo snažne emocionalne reakcije, a nakon takvih situacija nerijetko još osjećamo krivnju i sram.

Posljedice rana mogu itekako utjecati na naš život, one se manifestiraju na različite načine: su-ovisnost, zlostavljanje i prekršajna ponašanja, narcizam, problemi s povjerenjem, acting out i acting in, magična vjerovanja, disfunkcionalnost u intimnim odnosima, nedisciplinirana ponašanja, ovisničke i kompluzivne radnje, izobličene misli, praznina…

U tim najranijim godinama stvoren je naš bazični sistem koji formulira filter kroz koji gledamo na svijet, događaje, situacije, te način na koji ćemo stvarati odabire u svome životu. Zvuči poprilično bitno, zar ne? Ako smo u partnerstvu, poslu, prijateljstvima ponekad nesvjesno regresirani na dob djeteta i naše reakcije se nalaze na toj razni, to može itekako kontaminirati naš svakodnevni život. Vidimo da je rad na svom unutarnjem djetetu jedan od možda najbitnijih stvari koje možemo za sebe učiniti, jer nitko ne želi na svijet gledati i reagirati kroz naočale koje ne odgovaraju više našim očima.

Rad na unutarnjem djetetu prije svega znači ugledati to biće u nama koje je ranjeno i dopustiti mu da sada odtuguje sve ono što se je nekada događalo i što ga je ranilo. Više nismo mala bića, sada smo odrasle osobe i s tog novog kuta imamo snage da se suočimo s ranama iz prošlosti, s disfukncionalnostima naše primarne obitelji.

Kada pogledamo to dijete i damo mu prostor, stvaramo mjesto na kojemu je moguće da se se zacijele emocionalne rane. Možda izgleda bolno i teško, ali vjerujem da je puno teže nositi posljedice takvih rana kroz čitav život.

Antonio Mrzlić, gestalt psihoterapeut