Ne mislim na onu očima izvana vidljivu ljepotu, već na odbljesak duše koji se ogleda u tvojim očima. Kakvog je ona obrisa, boje, zvuka, je li meka na dodir ili je neuhvatljiva i neopipljiva? Ovo su pitanja koja, na prvi pogled, nemaju odgovora koji su jednako istiniti, jednako vrijedni, jednakoga značenja za svakoga od nas. Jer, kao što je svatko od nas jedinstven i poseban na svoj način (čega, nažalost, mnogi od nas nisu svjesni), tako su i naočale svakoga od nas, kroz koje gledamo ovaj svijet izvana i iznutra, jednako tako unikatne. Ne postoji, jednostavno, više od jednog para potpuno istih očiju. I zato, ono što je ljepota za mene, ne mora biti i za tebe. I obrnuto.
Ipak, ne zaboravimo da svi mi potječemo iz istog izvora života i da se, unatoč različitostima kroz koje prolazimo tijekom putovanja svojim životnim rijekama, naposljetku svi opet vraćamo istome, ulijevamo se u isto ušće. Stoga postoje oni odrazi koji su isti, prepoznatljivi u očima svakoga od nas, a kroz koje izvire ljepota života. I…kako onda ona izgleda? Kako znati da je to što vidimo u našim ogledalima života zaista ona?
Ako si toliko suživljen s trenutkom da u običnoj šetnji prirodom možeš prepoznati, osjetiti i na sebe primiti čitavo bogatstvo zvukova, mirisa, dodira i prizora kojima te priroda daruje grleći te snažno, poput golemog dobroćudnog diva, svojim rukama i tako nahranjen i napojen, vratiti se kao nov u svoj dom, obogaćen tom novom energijom…
Ako na putu do posla, iako je kiša iz oblaka, blatno tlo pod nogama te buka i brujanje stotina i tisuća vozilica i ljudi posvuda oko tebe, možeš uloviti bezbrižni i nevini osmijeh djeteta koje se u majčinom krilu vozi u tramvaju i pri tome se sjetiti sebe kao djeteta koje je veselo i bezbrižno gacalo u gumenim čizmicama po najvećoj lokvi u bakinom dvorištu i gakalo zajedno s guskama…
Ako se u rano jutro, dok još ni sunce nije potpuno izvuklo svoje zrake ispod horizonta, možeš probuditi, osjećajući se zdravim i snažnim, te s lakoćom ustati i s dječjom radoznalošću krenuti u novi dan, sretan i zahvalan što je pred tobom, čak i kada znaš da neće biti jednostavno i da je toliko različitih rješidbi pred tobom…
Ako se na kraju dana možeš vratiti onome mjestu i/ili onom biću/onim bićima koje osjećaš svojim domom i uranjati u smiraj dana čineći nešto sasvim obično, ali za tvoju dušu značajno (ispijati toplu juhu ili grickati homemade kolačiće ili samo bivati u tišini)…
Ako si sposoban osmjehnuti se slučajnom (samo uvjetno rečeno jer ovdje nitko i ništa nije slučajno) prolazniku osjećajući da mu je potrebno da u nečijim očima, barem za kratko, na tih par trenutaka u prolazu, osjeti toplinu ljudske duše u očima drugoga čovjeka i potom se osjećati kao da si i sam primio dar…
Ako si sposoban strpljivo i ponizno te s potpunim prihvaćenjem takvima kakvi jesu živjeti one trenutke svoga života koji su ispunjeni tugom i neizvjesnošću te istovremeno u potpunosti vjerovati da su to samo privremeni tamni oblaci potrebni da bi donijeli kišu i pročistili tvoju dušu kako bi novo sunce moglo zasjati…
Ako si sposoban cijeniti i poštovati sebe i svakog drugog čovjeka koji na bilo koji način ostavi trag u tvome životu bez potrebe da bilo sebi bilo drugome određuješ cijenu prema trenutačnoj ulozi, već samo zbog činjenice da si to ti, da je to on, taj drugi…
Ako je DA sve ovo…onda ti, dragi čovječe, ne samo da imaš život koji je lijep, već si i svjestan te njegove ljepote. I zato, svaki puta kada pogledaš u ogledalo svoga života, vidiš upravo to – LJEPOTU!
Martina Setnik
