Zaboravljena umjetnost čučanja

U velikom dijelu razvijenog svijeta ljudi doslovno sjede od jutra do mraka. Ujutro nakon spavanja sjedimo i jedemo, zatim sjedimo u raznim vozilima do posla gdje ponovno sjedimo nekih osam sati. Pri povratku kući opet sjedimo u vozilima da bi kod kuće sjeli da se odmorimo….

Os Uma / Piše: Irena Dujmušić

Osim kratkih intervala tokom dana u kojima prohodamo do automobila ili do neke druge sjedalice te eventualno nekog kratkog vježbanja, zaista provodimo dane sjedeći. Predanost sjedenju, kojoj svjedočimo u modernom dobu, čini osnovu ljudske fizionomije besmislenom, uzevši u obzir da je ljudski lokomotorni sustav ponajprije stvoren za pokret.

Kako smo negdje usput zaboravili na čučanj, na jedan oblik prirođenog ljudskog stava koji smo od prapočetka prakticirali? I da budemo jasni, čučanj nije samo artefakt naše evolucijske povijesti niti se radi o nekom primitivnom obliku ponašanja. Veliki dio stanovništva planeta i dalje to svakodnevno čini, bilo zbog odmaranja, kuhanja, molitve, objedovanja, ili nečeg drugog.

Čak se i porod obavlja iz položaja čučnja, i iako se to još ponegdje prakticira onako kako je prirodno zaista najlakše, mi smo taj položaj pretvorili u ležanje. Ista je priča i s obavljanjem nužde, koju prakticiramo naravno sjedeći i tek smo relativno nedavno došli pameti pa smo zaključili kako je čučanj najpogodniji za pražnjenje crijeva te smo sjedenju na toaletu dodali klupicu kako bi podignuli noge i približili se položaju čučnja.

Dok ovako razmatramo taj problem o kojem očito premalo razmišljamo, možemo uočiti da nam i naša djeca svjedoče da se radi o nečemu sasvim prirodnom za svakog čovjeka jer će sva djeca diljem svijeta, dok još uče hodati, sasvim normalno i s lakoćom ustajati iz čučnja.

Zapravo, kada još bolje razmislimo, često možemo vidjeti djecu u tom položaju, a pri tome se možemo prisjetiti kako im znamo reći – zašto čučiš, evo, sjedni. Kao da se radi o nekom puno udobnijem i prirodnijem položaju, iako to zapravo i nije.

Kulturološke predrasude

Nepostojanje čučanja nije specifično samo za Zapad, ova poza je nestala i kod bogatih slojeva društva u Indiji, no u zapadnim zemljama ne čuči više nitko, ni bogati ni siromašni. Na čučanje se gleda kao na nedostojan i neugodan položaj te ga se izbjegava, a primjenjuje se eventualno prilikom vježbanja.

Time se zanemaruje činjenica da je duboki čučanj oblik aktivnog odmora ugrađen u našu evolucijsku i razvojnu prošlost i nije istina da se ne možemo udobno namjestiti u čučnju već smo zaboravili kako.

Osteopat dr. Phillip Beach s Novog Zelanda je poznat po pionirskoj ideji “arhetipskih položaja”, odnosno poza koje, osim dubokog pasivnog čučnja, uključuju sjedenje s prekriženim nogama i klečanje na jednoj nozi. On smatra da te poze ne samo da su dobre za nas već su i „duboko ugrađene u način na koji su naša tijela izgrađena.“

Beach objašnjava: „Doista ne možete razumjeti ljudska tijela sve dok ne shvatite koliko su važni ti položaji. Ovdje na Novom Zelandu je hladno, mokro i muljevito. Bez modernih hlača, nisam želio sjediti na hladnom i mokrom tlu, pa sam u nedostatku stolice  provodio dosta vremena čučeći. Ista je priča i s toaletom. Sva naša fiziologija je određena tim položajima.“

Napuštanje učestalog čučanja na Zapadu povezuje se s pojavom modernih sjedećih toaleta, čime se jednostavno zaboravilo na taj položaj. Do tada je većina ljudi obavljala to na drugačiji način čime su ljudi bili prisiljeni čučati više puta dnevno.

Pojavom modernijih toaleta, takozvani čučavci su se počeli smatrati primitivnima jer ih je i dalje koristila niža klasa, koji si nisu mogli priuštiti toalete za sjedenje. I u današnje doba vladaju iste predrasude, čučanje se smatra primitivnim i neprikladnim i etiketa je osoba s nedovoljnim primanjima i obrazovanjem, što naravno nije ni blizu istini.

Kada pomislimo na čučanje prilikom obavljanja bilo kakvih poslova, uključujući i obavljanje nužde ili porod, to nas asocira na siromašne ljude iz zemalja trećeg svijeta, koje bez razloga smatramo primitivnima iako moderna znanost danas dokazuje brojne zdravstvene prednosti čučnja u navedenim situacijama.

Zašto je čučanje neophodno

Zdravlje zglobova:

Prije svega, riječ je o fizionomiji. Naime, svaki zglob u našem tijelu sadrži sinovijalnu tekućinu koja u našem tijelu ima ulogu prehrane zglobne hrskavice. Dvije su stvari potrebne za proizvodnju te tekućine – pokret i kompresija, pa ako zglob ne prođe kroz cijeli svoj raspon, odnosno ako bokovi i koljena nikada ne prelaze 90 stupnjeva, tijelo smatra da se oni više ne koriste i tako započinje  degeneriracija i zaustavlja se proizvodnja sinovijalne tekućine.

Osim toga, zdrav mišićno-koštani sustav ne samo da nas čini savitljivijima, nego ima i implikacije za naše šire zdravlje. Studija iz 2014. godine iz Europskog časopisa za preventivnu kardiologiju otkriva da su ispitanici, koji su pokazivali poteškoće s ustajanjem s poda bez podrške rukama ili laktovima, imali u prosjeku tri godine kraći životni vijek od subjekata koji nisu imali problema s ustajanjem.

Uredna eliminacija:

Čučanje je korisno i za našu probavu, tako danas svjedočimo promjenama koje zagovaraju obavljanje nužde uz podignute noge na nekoj povišenoj podlozi, čime se imitira položaj čučnja. Uobičajeno sjedenje na toaletu postavlja koljena pod kutom od 90 stupnjeva u odnosu na želudac čime se  pritišće analni kanal.

Čučanjem se pak koljena postavljaju bliže torzu, a ta pozicija mijenja prostorne odnose između intestinalnih organa i muskulature, čime se analni kanal opušta i ne savija. U konačnici, povećava se učinkovitost eliminacije, a s time i sprječava nakupljanje toksina u probavnom traktu.

Najbolji položaj za porod:

Čučanj, kao jedan od najučinkovitijih položaja za porod, je nepravedno već dugo zaboravljen. U suvremenoj medicini je na žalost zanemaren u prilog položajima koji su pristupačniji medicinskom osoblju. Ležeći i polu-ležeći položaji olakšavaju upotrebu raznih instrumenata i intervencija, poput vakuumskih ekstraktora ili epiduralne anestezije.

No, pod pravim okolnostima, čučeći položaj pri porodu  može imati mnoge prednosti, koje uključuju kraću drugu fazu poroda, odnosno tiskanje, umanjuje potrebu za vakuumom i epiziotomijom, skraćuje dubinu porođajnog kanala, povećava promjer zdjelice, te na koncu, djeluje sukladno s gravitacijom čime beba lakše izlazi van.

Navedeni rezultati dolaze od spoznaje kako čučanj pomiče maternicu i zdjelicu prema naprijed, što bebu postavlja u pravilni položaj za rođenje. Osim toga, potiče i jača intenzitet kontrakcija, dok olakšava povratni tlak, a također može i smanjiti potrebu za epiziotomijom, jer pomaže u opuštanju i rastezanju mišića zdjelice. Naravno, čučanje treba prakticirati tijekom trudnoće kako bi noge dovoljno ojačale te mogle držati taj položaj tijekom poroda.

Od ostalih dobrobiti čučnja treba napomenuti da on potiče izgradnju mišića u cijelom tijelu, jer osim što očito pomažu u izgradnji mišića nogu, on stvara i anaboličko okruženje koje promiče izgradnju mišića u cijelom organizmu. Zapravo, kada se ispravno izvode, čučnjevi su toliko snažni da aktiviraju otpuštanje testosterona i hormona rasta, koji su od vitalnog značaja za rast mišića, te će pomoći u izgradnji gornjeg i donjeg dijela tijela.

Ovi mišići također pomažu u reguliranju metabolizma glukoze i lipida i osjetljivosti na inzulin što igra ulogu u prevenciji pretilosti, dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Jačanje mišića nogu čučnjevima je od presudne važnosti za mobilnost u starosti, a također, oni ih i stabiliziraju što pomaže u održavanju ravnoteže te poboljšava komunikaciju između mozga i mišićnih skupina, čime se preveniraju padovi i posljedično –frakture kostiju.

Čučnjevi naravno jačaju i ligamente te vezivna tkiva, čineći ih fleksibilnijima što pomaže u svakodnevnim i atletskim performansama.

Pravilno izvođenje

Iako se smatralo da čučnjevi djeluju destruktivno na koljena, istraživanja zapravo pokazuju suprotno. Kada se pravilno izvode, oni poboljšavaju stabilnost koljena i jačaju vezivno tkivo. Prije svakog izvođenja vježbi potrebno je zagrijati se te zauzeti stav s nogama malo raširenijim nego što je širina ramena.

Leđa trebaju biti u neutralnom položaju, a koljena centrirana iznad stopala. Zatim se polako savijaju koljena, kukovi i gležnjevi, spuštajući se sve dok se ne postigne kut od 90 stupnjeva. Udisanje se izvodi prilikom spuštanja, a izdisanje prilikom dizanja. Vježbe se izvode 15 do 20 puta, a početnici će ove setove izvoditi 2 do 3 puta i to dva do tri puta tjedno.

Naravno, za one koji uopće više ne prakticiraju čučanj, dobro je započeti s manjim brojem izvođenja, dok tijelo ne dođe u formu. U konačnici, učestalo izvođenje čučnja doprinijet će boljoj cirkulaciji, boljem sagorijevanju masnih naslaga te boljem držanju i stavu. Ovome svakako treba dodati i prakticiranje dubokog čučnja, kao oblik odmaranja i opuštanja.

Poanta čučnjeva nije da zauvijek zaboravimo na sjedenje nego da ih ponovno uvedemo u dnevnu rutinu. Povratak čučanja nije trenutni trend već evolucijski impuls koji nam je danas potreban više nego li ikada prije.

Os Uma / Piše: Irena Dujmušić