Moja prijateljica Tanja – sudsko medicinski vještak, ima 42 godine, duge lijepe prste, i drugi dan aikida. Ona puši jake cigarete, psuje, i ne boji se smrti.
Tanja ima muža, koji je 9 godina mlađi od nje. On je glavni arhitekt u vrlo solidnom građevinskom poduzeću. I jako je lijep.
Pravi najukusnije kolače koja sam probala. I smišlja divne bajke za njihove dvogodišnje blizance. Uspavljuje ih ako je Tanja na poslu, i noću ih pogledava, zato što je Tanja umorna.
Druga moja prijateljica Jelena – psihologinja pri vojsci. Njezin prvi muž, kirurg, je poginuo prije 12 godina.
Prošle godine se udala za snimatelja koji je snimao reportažu o njoj. U početku su se samo družili, a onda je moja prijateljica doživjela prometnu nesreću, ozlijedila kralježnicu, i on je skoro pola godine brinuo o njoj.
Uzeo je neplaćeni odmor da bi bio pored nje. Vikendom je, da bi zaradio, snimao vjenčanja. Jelena je, unatoč lošim prognozama liječnika, ustala na noge.
Njezin sin, snimatelja naziva ocem. A on je ponosan na dječaka, koji je ove godine otišao u Stockholm, na Olimpijadu iz fizike.
Marija – profesorica filozofije. Udala se za muškarca bez visokog obrazovanja. Ali on joj popravlja kuću, ponekad kuha ručkove, obožava djecu i zabranjuje buku u kući, jer se mama-profesorica, priprema za satove.
Marija je opsjednuta znanstvenom karijerom, i planira specijalizaciju u Kini. Muž je opsjednut Marijom …
On ne zna tko je Hegel i koja je njegova filozofija, ne zna ni što je egzistencijalizam, i kad je nastao. Ali, zato on zna koji broj obuće nosi Marija, i ne zaboravlja promijeniti ljetne gume na njenom automobilu.
Marijin muž ima svoj biznis za proizvodnju strojeva za obradu drveta. Nije neki bogataš, ali je čovjek na svom mjestu.
I kad mi počnu pričati kakva treba biti idealna žena, da bi se udala, ja se na glas smijem.
Zato što se vole, ne idealne, nego srodne duše. Sa svim svojim pukotinama i udubljenjima, svaki lonac nađe svoj poklopac.
Zato se ne treba plašiti živjeti onako kako želiš, i biti onakav kakav želiš biti.
