Što misliš kad ništa ne misliš?
Kamo odlutaš?
Što ti srce šapuće i budi emocije?
Gdje si kada nisi ni s kim?
Tko si kada nitko ne gleda?
Čemu težiš, a to ne pokazuješ?
Što te približava sebi, a što udaljuje?
U što sumnjaš, a u što vjeruješ?
Što ti budi radost, a što strahove?
I čega ima više?…
Bježiš li u gužvu i buku, jer se bojiš ostati sam?
Jer strepiš što ćeš čuti kad sam sebe osluhneš…
Što ćeš si u očima vidjeti kad se u ogledalo pogledaš…
I da će te stići istina koju odavno znaš…
Da ne živiš ono što želiš
I ono što jesi
I ono za što si stvoren.
Da se možda samo zavaravaš i bježiš…
A unutar sebe dobro znaš
Da zaslužuješ više i bolje
Drugačije.
Put samo tvoj, koji možda skrivaš jer ga nitko oko tebe ne razumije
A bojiš se iskoračiti i ostati bez te lažne podrške
Možda nesvjestan da onaj koji te uistinu voli – ostati će
Iako možda ne razumije tvoje izbore, ali te poštuje
I želi da se tvoje srce uistinu smije.
I možda ti se čini da je taj put težak
Ali najteže je biti ono tko nisi
Nositi sretnu masku, a ispod skrivati suze…
Jer naposljetku, za koga to radiš?
Koga misliš da nesretan možeš usrećiti?
I koga zavaravaš da se to ne vidi?
Da se tuga ne osjeti?…
I što ćeš kad prođu godine, a ti ih lažno proživiš?
Iznutra odavno mrtav, ostariš?
I ništa putem ne poduzmeš?
Koga ćeš kriviti?
U šta ćeš se pretvoriti?
Hoćeš li samo sa sjetom razmišljati što si sve mogao proživjeti?
Ili barem probati?
Jer na kraju nas najviše boli,
to što se nismo ni usudili.
Iva Bradarić
WEB – Sunčana strana života
Facebook – Sunčana strana
