Ako odemo u smjeru virtualnog svijeta ili metaverzuma, gdje prikazi preplavljuju sva naša osjetila, možemo lako doći do točke u kojoj prikaz, iluzija postaje važnija od stvarnosti koja stoji iza svega, a koja je također iluzija za dušu, dakle iluzija u iluziji. Dupla iluzija! Ili da citiramo njemačkog antropologa Ludwiga Feuerbacha, postat ćemo društvo koje “daje prednost kopiji u odnosu na original, prikazu u odnosu na stvarnost, izgledu u odnosu na suštinu”.
Mnogi ljudi provode više vremena buljeći u ekrane nego u interakciji sa stvarnim svijetom. Iz sata u sat, iz dana u dan, samo oči i uši djeluju kao ulazi, a usta i prsti djeluju kao izlazi. Mi smo populacija, prema riječima autora Matthewa Walkera, čiji su “umovi negdje drugdje, van naših tijela”.
U ovom članku ćemo istražiti kako nas pretjerana upotreba tehnologija temeljenih na ekranu, bilo da se radi o televiziji, računalima, pametnim telefonima ili društvenim mrežama, odvaja od našeg tijela i gura nas prema shizofrenom načinu doživljavanja svijeta.
U stanju optimalnog zdravlja, čvrsto smo ukorijenjeni u svoje tijelo, a tijelo i um doživljavamo kao jedinstveni fenomen, a ne kao zasebne cjeline. Međutim, veza između tijela i uma može se poremetiti, a kada se to dogodi, kažemo da je osoba bestjelesna.
U stanju bestjelesnosti ne osjećamo da smo tijelo, nego da posjedujemo tijelo. Umjesto da budemo čvrsto ukorijenjeni u svoje tijelo, osjećamo se otuđeno od njega i skloni smo gledati na tijelo ne kao na sastavni dio vlastite osobnosti, već kao na stvar ili skup stvari koje nosimo sa sobom.
Tehnologije temeljene na ekranu promijenile su dominantan način osjetilne percepcije u našem društvu i na načine koji promiču bestjelesnost. Jer te su nas tehnologije postavile na putanju na kojoj vid vlada nad svim drugim osjetilima. Drugim riječima, postali smo okularcentrično društvo, a kao što Giovanni Stanghellini i Louis Sass objašnjavaju u svom radu The Bracketing of Presence:
“U okularnocentričnom društvu, ne samo da pojedinac postaje pasivni primatelj slika koje dolaze iz medija; odnosi među ljudima također postaju sve više posredovani, čak proizvedeni slikama. Drugi postaje slika za mene – i ja slika za drugoga. U takvom društvu, više utjelovljene, participativne i “uronjenije” vrste vizualnog iskustva zamijenjene su pasivnim oblicima “viđenja”: bestjelesnim svjedočenjem pukih slika i prikaza.” – Giovanni Stanghellini i Louis Sass, Ograđivanje prisutnosti
Društvene interakcije više nisu prvenstveno između muškaraca i žena od krvi i mesa, kao što je to bio slučaj u praktički cijeloj ljudskoj povijesti. Sada slike, videozapisi, nizovi teksta i emojiji, takvi su bestjelesni oblici predstavljanja koji definiraju mnoge naše odnose.
“Sve što je bilo neposredno proživljeno, povuklo se u reprezentaciju.” – Guy Debord, Društvo spektakla
Tehnologije temeljene na ekranu također su dovele do porasta oblika rada i razonoda koji prekidaju vezu između tijela i uma. Mnogi od nas provedu više od 8 sati dnevno buljeći u ekran i tapkajući po tipkovnici ili mišu dok ostatak tijela ostaje nepomičan. U slobodno vrijeme sudjelujemo u aktivnostima kao što su igranje videoigara, gledanje Netflixa ili sporta na TV-u, pregledavanje interneta ili listanje feedova društvenih medija, sve aktivnosti koje su bogate za um, a siromašne za tijelo.
Prekidanje veze između tijela i uma dezorijentira i dovodi do bezbrojnih životnih problema. Da bismo razumjeli neke od njih, možemo se okrenuti stanju shizofrenije koje se, kako pišu Louis Sass i Elizabeth Pienkos, sastoji od “ekstremne bestjelesnosti, osjećaja radikalne odvojenosti od vlastitog bića kao fizičkog entiteta” (Louis Sass i Elizabeth Pienkos, Varieties of Self-Experience).
Prvo, bestjelesnost utječe na kretanje. Kada smo odvojeni od tijela, ne krećemo se na graciozan način koji označava zdravlje, već trzavo i ukočeno:
“Doslovni trzaji pokreta tijela već se nalaze u prodromu shizofrenije (tj. prije nego što se bolest očituje)” – Iain McGilchrist, The Matter With Things
Bestjelesnost također remeti sposobnost da se iskoristi moć intuitivnog ja. Intuicija je znanje ili mudrost kojoj ne prethode lanci eksplicitnih misli ili zaključivanja. Umjesto toga, intuicija se javlja u bljeskovima uvida ili izvire kroz fizičke osjete u tijelu. Na primjer, možemo imati osjećaj u želucu ili leptiriće u trbuhu. Da bismo pristupili svojoj intuiciji, moramo biti čvrsto povezani s tijelom i sposobni osjetiti fizičke signale koji iz njega proizlaze, ili kako Iain McGilchrist objašnjava:
“Čak i ako se [intuicija] očituje kao kognitivna, ona je utjelovljena, u smislu da je informirana o kretanju naših udova, našem disanju i pulsu, emocijama našeg srca, crijeva i uma, zajedno s budnom percepcijom i inteligentan uvid, sve se očituje u interakciji sa svijetom, a ne u apstrahiranju od njega.” – Iain McGilchrist, The Matter With Things
Kad se odvoji od tijela, sposobnost djelovanja intuitivnom vještinom zdravog razuma, ili ono što je talijanski filozof Giambattista Vico nazvao “prosudbom bez razmišljanja”, posustati će. Jer zdrav razum, kako objašnjava McGilchrist, “je krajnja utjelovljena vještina” (Iain McGilchrist, The Matter With Things) i veliki dio patnje shizofreničara proizlazi iz njihovog nedostatka zdravog razuma, ili kako McGilchrist objašnjava:
“. . .gubitak [zdravog razuma] je možda najnepromjenjiviji pratilac shizofrenije, kod takvih pacijenata, povratak zdravog razuma, ako se može doći do njega, znak je oporavka.” – Iain McGilchrist, The Matter With Things
Bez zdravog razuma, shizofreničar će se okrenuti pretjeranom razmišljanju kao zamjeni. Shizofreni um, drugim riječima, divlja u stanju hiper-svjesnosti dok svjesno obrađuje informacije s kojima se drugi bave implicitno snagom intuicije i zdravog razuma, ili kako McGilchrist piše:
“Shizofreničari pokušavaju nadoknaditi gubitak intuicije [i zdravog razuma], onog vitalnog, pred-refleksivnog shvaćanja stvarnosti, nekom vrstom pseudofilozofiranja ili ‘hiperrefleksije’ iskustva – u biti bolesti pretjerane svjesnosti, u kojoj se stvari koje bi trebale glatko odvijati na predsvjesnoj razini bivaju povučene u fokus svjesnosti, gdje život naglo staje.” – Iain McGilchrist, The Matter With Things
Nije samo shizofreničar taj koji pretjerano razmišlja kao odgovor na nedostatak zdravog razuma, već se ovaj kognitivni stil, iako u blažem obliku, proširio u cijeloj populaciji. Odvojeni od tijela, mnogi od nas se premalo oslanjaju na njegovu intuitivnu mudrost i previše oslanjaju na snagu svijesti.
Ovi bestjelesni društveni trendovi, potaknuti pretjeranom upotrebom tehnologija temeljenih na ekranu, ne vode nas u pozitivnom smjeru. Ako nam se dopusti da napredujemo u smjeru virtualnog svijeta ili metaverzuma, gdje prikazi preplavljuju sva naša osjetila, možemo doći do točke u kojoj prikaz postane važniji od stvarnosti koja stoji iza njega. Ili da citiramo njemačkog antropologa Ludwiga Feuerbacha, postat ćemo društvo koje “daje prednost znaku, a ne označenoj stvari, kopiji u odnosu na original, prikazu u odnosu na stvarnost, izgledu u odnosu na suštinu” (Ludwig Feuerbach, Predgovor drugom izdanju Suštine Kršćanstvo).
Godine 1962., kada su tehnologije temeljene na ekranu bile još u povojima, Daniel Boorstin je vidio kako se takvo distopično društvo počinje formirati u embriju, i kako je upozorio:
“Primarno ne patimo zbog svojih poroka ili slabosti, već zbog svojih iluzija. Ne proganja nas stvarnost, već te slike koje smo postavili na njihovo mjesto.” – Daniel Boorstin, The Image
U svijetu u kojem su slika i reprezentacija važnije od stvarnosti onoga što je označeno, čovjek će postajati sve bestjelesniji i tako se kretati dalje niz spektar stanja nalik shizofreniji. Međutim, za razliku od shizofrenika, mi živimo u ovom bestjelesnom svijetu sami po sebi.
Odabiremo sudjelovati u aktivnostima koje nas odvajaju od našeg tijela, i to činimo iz sata u sat, iz dana u dan. Ali možemo napraviti različite izbore. Možemo povećati količinu vremena koju provodimo s ljudima od krvi i mesa, sudjelovati u zabavama koje ne koriste samo oči, uši i vrhove prstiju i ograničiti koliko često buljimo u ekrane.
A za one koji izaberu više stvarnog nad virtualnim i koji više koriste tijelo u interakciji sa stvarnim svijetom, takav će izbor biti korak prema revitalizaciji života, jer kako je Nietzsche napisao:
“Tijelo je veliki mudrac, mnoštvo s jednom svrhom, rat i mir, stado i pastir… Ima više smisla u vašem tijelu nego u vašoj najboljoj mudrosti.” – Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
