Zašto nastaju svađe? U kojim situacijama? Zašto suradnja ne bi bila jednostavnija? Tko u danoj situaciji ne shvaća tuđe gledište? Mnogi primjeri relevantni na temu sukoba mogu i hoće otkriti optimalan put do ostvarivanja suradnje između dviju ili više strana. Razumijevanje vlastite, a time i tuđe prirode dovest će Vas korak bliže bilo kojem cilju, kontinuiranim „nadgledanjem“ ponašanja u situacijama.
Ukoliko Vas netko želi uvjeriti u nešto, umjesto da prvotno impulzivno reagirate, postavite se (ili barem pokušajte) u perspektivu onoga tko daje informacije. Ista osoba ih iznosi zbog vlastitih težnji/želja te ostvarivanju istih. Krajnji ishod toga je upravo to – ostvarenje željenoga/potrebnoga. Ukoliko shvatimo da je to esencijalni parametar svake konverzacije, time i sukoba, sve situacije koje smo imali a da ih se sjećamo dobiti će drugačiju točku gledišta. Najčešće se ovakav način ponašanja adresira metafori „Stavi se u tuđe cipele, pa sagledaj što ti osoba priča“.
„Da bi čovjek bio slobodan on se ne mora samo osloboditi okova, nego mora živjeti na taj način da poštuje i poboljšava slobodu drugih ljudi.“ (Nelson Mendela)
Vrlo je bitno shvatiti da u svakom dijalogu postoje najmanje dvije točke gledišta. Koliko god Vam ne paše stajalište druge osobe, suočeni ste sa činjenicom ukorijenjenih sustava vrijednosti, koja tada ne mora biti ono što želite da bude. Vratite si u prisjećanje kada ste očekivali od majke/brata/kćeri/ da učini nešto na Vaš način, i dopustili ste si da to tako bude, jer svaka osoba ima pravo na svoju slobodu?
Prihvaćanje različitosti je nužan čimbenik ljudskog postojanja. Koliko je samo ljudi osuđeno na nećemo reći kakve kazne zbog odbacivanja istine da se i oni zalažu za vlastita uvjerenja koja su također vrijedna koliko i svačija druga? Jeste li nedavno zamijetili da se financijski stabilne ljude gleda kao na uzore koje bi svatko trebao postići, umjesto da se radi na podizanju svijesti pojedinca do razine samo-ostvarenja? Ne samo da bi svijet bio bolje i lagodnije mjesto, već bi se različitosti tolerirale onako kako im po samoj prirodi odgovara.
“Tri najteže stvari za čovjeka nisu tjelesne sposobnost, ni intelektualna dostignuća, nego, prvo: uzvraćati ljubav za mržnju; drugo: prihvatiti odbačene; i treće: priznati da si u krivu.”(Anonymous)
Nadalje, nakon izlaska iz sukoba sa sporazumnim ishodom, trebate se upitati: što sam učinio dobro u ovom dijalogu, te kako pomoći drugima osvijestiti da oni tako isto rade? Analogno: „veliki ljudi se pamte po riječima koje su zapisali, a velikani po načinu na koji su živjeli“ – to će reći: Vašim ustrajnim uvažavanjem stajališta drugih započeo je procespromjene njihove svijesti, razvija se univerzalna (kolektivna) svijest. Zakon jačega privlači tu osobu na bolju razinu, neovisno jeste li svjesno zahtijevali da osoba razumije na sličan način kao Vi „odozgor“, koji pratite razvoj trenutaka. Također, zapamtite da podizanje svijesti nije trenutan proces.
Ako ste se pak odlučili da sa prijateljem spomenete neku situaciju koja je nepovoljno utjecala na Vaše raspoloženje, time pojačavate važnost iste, umjesto da se postavite u višu vibraciju (vaše svjesno razmišljanje) koje će objema donijeti dobro. Kada se sagleda ovako – koja situacija se čini privlačnija i željeli biste je radije imati u ostvarivanju obostranog zadovoljstva? Ono što imate u fokusu, to privlačite – naročito ako ste to potpirili vezanjem emocija. Bitno je u ovom slučaju razumjeti ljubav koju dajete drugoj osobi i dozvoliti joj da bude ono što jest. Nitko nije nastao po našim mjerilima, prema tome neće niti djelovati po našim načelima.
„Da biste čuli drugu osobu, prvo trebate biti u međusobnoj sinergiji, a potom razmotriti njeno i Vaše stajalište. Tek onda donosite odluku da razumijete tu osobu“ (Davor Predavec)
Autor: Davor Predavec / innerselfattitide.wordpress.com
