Ono što je najvažnije za ljudski ego ili osjećaj sebe je vjerovanje da smo dobri. Sramota je neprijatelj # 1 ljudskom egu. Zbog toga, kada je sramota posljedica, ljudi vjerojatno neće vidjeti nešto o sebi. A “neviđenje” nečega je poricanje.
Ako ste na putu buđenja, vi ste se obvezali na put svjesnosti. Neizbježno je da ćete imati trenutaka kada ćete se upitati:”Kako to, do vraga, nisam vidio?” Ili, još češće: “Kako to, do vraga, ne vide?”
Mi ne vidimo stvari koje bi nam, kada bi ih vidjeli, donijele bol. Naročito ne vidimo stvari koje bi nas, kada bi ih vidjeli, natjerale da izvršimo promjene u svom životu za koje mislimo da bi nam bile bolne.
Ovo je pravi razlog zašto se ljudi opiru da budu u stvarnosti ili se opiru uočavanju stvarnosti. Umjesto svjesne kreacije, iluzija služi kao strategija izbjegavanja.
Evo nekoliko primjera:
1. Žena sa suprugom alkoholičarom odbija vidjeti njegovu ovisnost i nasilnost prema djeci i nastavlja ga opravdavati, jer da to vidi, to bi značilo da oni nisu savršena obitelj, da je pomagala suprugu zlostavljati djecu i morala bi se suočiti sa terorom sukoba i potencijalno izgubiti svaku vezu sa njime, ako mu se usprotivi.
2. Muškarac ne vidi da je razlog zbog kojeg još nije plaćen u novoj privatnoj kompaniji zato što ga njegov partner koristi i ne namjerava mu ikad dati plaću.
On nastavlja opravdavati svog partnera jer bi uvid u stvarnost značio da je bio prevaren, da je protratio godine i tone novca koje se više nikada neće vratiti, a sada je na nuli ili još gore. Morati će naći drugi posao, potencijalno nepoželjniji, kako bi sastavio kraj sa krajem. A sada još nakon potpunog gubitka povjerenja u ljude.
3. Muškarac u partnerskom odnosu ne vidi da ga partnerica voli jer da to vidi, to bi moglo poništiti sve ono što su mu o njemu pričali njegovi roditelji i načine na koje su roditelji s njime postupali. Da bi ostao blizak roditeljima, mora nastaviti vjerovati da ga nije moguće voljeti i da je zaslužio kažnjavanje, umjesto da vidi kako ga roditelji nikada nisu istinski voljeli niti su ikada sa njime lijepo postupali. Da ne bi upropastio svoju obitelj, razdvojio je, i potencijalno izgubio mjesto u njoj, on i dalje ostaje u ulozi žrtvenog janjeta i odbija vidjeti što je prava ljubav i da je to ljubav koju dobiva od svog partnerice.
4. Žena u društvenoj skupini huška ostale protiv jedne žene u toj skupini jer se uz nju osjeća ugroženo i na nju je ljubomorna. Ona ne vidi da to radi, jer kada bi vidjela vlastitu ljubomoru i osjećaje inferiornosti, osjetila bi sramotu i tako sebe vidjela kao odvratnu i lošu.
Stvarnost je zapravo naša jedina osovina moći i ona je presudna za buđenje.
Danas su mnoge duhovne prakse mehanizam izbjegavanja stvarnosti umjesto dovođenja do ekspanzije subjektivne stvarnosti. Tek kad vidimo stvarnost kako se osjeća netko drugi, možemo nešto reći ili učiniti kako bi popravili tu vezu.
Kad nečega postanemo svjesni, to podrazumijeva promjenu. Svijest bismo mogli nazvati prvim mehanizmom za promjenu. Sa povećavanjem naše svjesnosti, naša percepcija stvarnosti postaje jača, ali ono što percepcija te stvarnosti znači postaje promjenjivo. Postoji stvarnost situacije i što ta stvarnost znači.
Svjesniji ljudi počinju opažati objektivnu stvarnost, što je mnogo jasnije spajanje svih subjektivnih perspektiva. Ali značenje te svjesnosti za nas i ono što ta svjesnost podrazumijeva da trebamo učiniti, je promjenjivo i fleksibilno.
Ljudi iskustvu dodaju značenje. Ali preispitivanje tog značenja nam može uvelike pomoći da budemo voljni vidjeti stvarnost.
Na primjer, možda se odlučite da ne vidite i ne priznate da mrzite svoj posao jer to automatski znači da ćete ga morati napustiti, a zatim se naći u svijetu financijske boli i terora. Viđenje stvarnosti ponekad će značiti i vrlo specifične promjene. Ali viđenje stvarnosti ne znači automatski i da se mora dogoditi određena i specifična promjena, život je složen i dinamičan. Pa ako se toga sjetite, vaš će um biti spremniji vidjeti i prihvatiti određene stvari.
Kad je značenje koje nečemu dodijelimo negativno, mi ga onda odbijamo vidjeti u sebi jer bi ono uništilo naš samo-koncept. Ljudi ne mogu vidjeti nešto o sebi ako bi viđenje toga značilo da bi sebe vidjeli sebe lošima ili krivima – i da bi morali uvesti bolne promjene u svom ponašanju i osobnosti.
Budući da smo odgajani relacijski ovisni u društvu u kojem naš opstanak ovisi jedni o drugima, jedini način za samo preživljavanje je ako smo korisni ostatku društvene skupine. Ostatak društvene skupine, počevši od roditelja kad smo bili mladi, nas mora potvrditi. Oni će to učiniti samo ako smo „dobri“, ako se ponašamo i radimo stvari na način koji se smatra dobrim od specifičnih pojedinaca oko nas.
Kod ljudi ne postoji jasna razlika između lošeg i činjenja lošeg. Stoga, ono što je najvažnije za ljudski ego ili osjećaj sebe je vjerovanje da smo dobri. Sramota je neprijatelj # 1 ljudskom egu. Zbog toga, kada je sramota posljedica, ljudi vjerojatno neće vidjeti nešto o sebi.
Neviđenje nečega je poricanje. Neviđenje je obrambeni mehanizam, a obrambeni mehanizam je prilagodba teškom vanjskom stresu za koji mislimo da ga ne možemo promijeniti ili ukloniti. Ponekad, kad se ne možemo suočiti, promijeniti ili ukloniti nešto bolno, kako bi izbjegli očaj, mi jednostavno negiramo ono što je bolno.
Mi tu stvar odbijamo percipirati. Mi je ne osjećamo, ne čujemo i ne vidimo. Ali poricanje kao stanje nedostatka svijesti nije samo u poricanju postojanja nečeg, nego i u minimiziranju utjecaja nečeg na naš ili tuđi život, zaboravljajući ga, racionalizirajući ga ili mu nalazeći isprike.
Buđenje znači proširivanje svijesti. To je sposobnost otvaranja prostora u našoj svijesti za svu istinu, a ne samo kontrolirani fokus na onome što želimo da bude istinito.
Postanimo svjesni koju bol ili bolne promjene pokušavamo izbjeći ne videći, ne osjećajući, ne slušajući i ne prihvaćajući određene stvari. Osvijestimo bolno značenje koje dodajemo određenim stvarnostima koje ne želimo vidjeti. Što smo spremniji svjesno se suočiti sa boli koju želimo izbjeći, što postajemo otvoreniji i manje izbjegavamo svjesnost, prići ćemo bliže buđenju.
Zapitajmo se: Ako je ovo istina i stvarnost, što je tu toliko loše?
Ako je ovo istinito i stvarno, koju bih bol izbjegnula odbijajući to vidjeti i prihvatiti?
I zapamtimo: Ljudi ne vide stvari koje bi im, kada ih vidjeli, donijele bol. Naročito, ne vide stvari, koje bi ih, kada bi ih vidjeli, natjerale da izvrše promjene za koje misle da bi za njih bile bolne.
AUTOR: Teal Swan
S engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatić / www.angelicahorvatic.com
O ANGELICI:
https://www.facebook.com/AngelicaHorvatic/
Angelica Horvatić je praktičar iscjeljivanja trauma, iscijeljenja unutarnjeg djeteta, rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 19 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, Bliskom Istoku, Europi i Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
2016. svjetski poznata američka spiritualna učiteljica Teal Swan – osobno je odabrala i istrenirala Angelicu za svoju prvu ambasadoricu i praktičara iscjeljenja trauma za Balkan kako bi “pomogla ljudima da razbiju stare paradigme i da se oslobode”.
71 SJENE PRIJE SVITANJA
