Takozvano “mračno trojstvo” karakternih osobina – narcisoidnost, makijavelizam i psihopatija – manifestiraju se kao pretjerano samoljublje, manipulativnost i nedostatak empatije, kaže psiholog Perpetua Neo.
Još se ne zna koliko točno ljudi ima ove osobine, ali se na temelju različitih studija pretpostavlja da njihov postotak u svjetskoj populaciji iznosi između jedan i 10 posto. Ljudi s ovim karakteristikama često su opsjednuti sobom i ne znaju se staviti na mjesto drugih ljudi.
U romantičnim vezama nakon ružičaste faze manipuliraju partnerima, iskorištavaju ih, potiču kod njih nesigurnost i sumnje u vlastito mentalno zdravlje, da bi ih na kraju odbacili. Iz tog razloga jedno od čestih pitanja je – mogu li psihopate voljeti vlastitu djecu?!
Kratak odgovor je da narcisi “nikada ne mogu zaista nekoga voljeti”.
“Narcisi, psihopate i sociopati nemaju sposobnost empatije, niti je mogu razviti, što znači da nikada ne mogu voljeti”, kaže psiholog i terapeut Perpetua Neo.
“To se ne mijenja ni kada dobiju djecu. Ne postoji urođeni instinkt za zaštitu i ohrabrivanje svog potomstva, jer se djeca ne vide kao zaseban ljudski entitet, već kao alat za ispunjavanje vlastitih potreba”, dodaje Neo.
Ove osobe vide svoju djecu kao produžetak svoje osobnosti i kao objekt koji posjeduju. “Umjesto da kažu ‘njegovat ću te kako bi mogao porasti i postati divna osoba’, reći će ‘rasti ćeš i radit ćeš to i to jer si moj trofej’”, objašnjava Neo.
Ovakvo ponašanje drastično se razlikuje od zdravog okruženja u kojem bi dijete trebalo odrastati. Djeca psihopata zato nerijetko izrastaju u osobe koje nemaju osjećaj sebstva.
“Mogu provjeriti tvoj telefon kad hoću. Mogu učiniti što god želim. Upadnem u tvoju sobu, ne poštujući tvoju privatnost. Također nema emocionalnih veza pa djeca odrastaju bez predstave o njima”, kaže Neo.
Dijete se tako može osjećati dužnim da ispuni svaku moguću stvar koju inače ne bi trebalo. Na primjer, narcisi su često vrlo nesretne osobe s niskim samopouzdanjem, tako da će na dijete sasuti veliki emocionalni teret, koristiti ih kao rame za plakanje i izvor emocionalne utjehe.
Takvo stanje traje godinama, a roditelji nerijetko od djece zahtijevaju da ne stupaju u bračne odnose i nemaju potomstvo kako bi mogli privući na sebe svu njihovu pažnju.
Ova situacija s godinama postaje sve napetija jer dijete postaje sve zrelije, samim tim psihički jače i svjesnije onoga što roditelj radi. Psihopate će tada pokušati potkopati samopouzdanje djeteta kako bi im se opet vratilo.
“Kako vrijeme prolazi, oni stare i postaju psihički sve slabiji, a djeca sve snažnija i psihički jača. Roditelju psihopati to naročito teško pada pa će posegnuti za komentarima poput ‘debeo si’, ‘totalno si beskorisna’, ‘ružna si’”, kaže Neo.
S druge strane, kad god dijete nešto postigne, roditelj će na sebe preuzeti zasluge za to, tako da dijete s vremenom počinje imati osjećaj da ništa ne vrijedi.
Utjecaj roditelja na dijete ovisi od broja djece u obitelji.
“Psihopate koji imaju više djece u većini slučajeva jednom djetetu dodjeljuju ulogu ‘zlatnog djeteta’. Ono ne može ništa skriviti – što god učini, bit će voljeno. Drugo dijete postaje žrtveni jarac, na kojeg se svaljuje krivnja za sve. Roditelj psihopata često uživa u okretanju djece jednog protiv drugog, stvarajući bespotrebnu tenziju i kompetitivnost”, objašnjava Neo.
Ukoliko postoji treće dijete, ono postaje “izgubljeni dječak” ili “izgubljena djevojčica”. Takvu djecu roditelji psihopate najčešće ignoriraju i zapostavljaju.
A rađaju li monstrumi monstrume?
“Iako često postoji strah da psihopate rađaju druge psihopate, to se događa u malom broju slučajeva. Dok odrastaju, njihova djeca osjećaju da nešto nije u redu, samo ne mogu utvrditi točno što. Uče se tome da je ljubav isto što i ispunjavanje roditeljskih potreba pa na isti način pokušavaju ispuniti želje drugih ljudi u svom okruženju. Pasivno-agresivno ponašanje zbog vlastitih neispunjenih potreba je znatno rjeđi slučaj”, kaže Neo.
Zanimljivo je da djeca ‘žrtveni jarci’ češće prolaze bolje od ‘zlatne djece’.
“Kada odrastu i uplove u pravi svijet, onaj koji je drugačiji od njihovog, tada otkrivaju naročitu slobodu. S obzirom na to da su njihovi osjećaji prema roditeljima negativniji od osjećaja ‘zlatne djece’ i da su odgovornija i samostalnija, lakše kidaju veze s roditeljima i započinju zdrav život”, zaključuje Neo.
