Ponekad se raspravlja o tome jesu li „istina” i „ljepota” spojivi izrazi. Rado bismo željeli izreći istinu, ali ona nije uvijek lijepa, često je potresna i neugodna. Kako možemo istovremeno izraziti i istinu i ljepotu? U odgovoru na to možemo reći da su „istina” i „ljepota” spojivi izrazi. Doista, možemo nedvojbeno ustvrditi da je prava istina, koja je apsolutna, uvijek lijepa. Istina je tako lijepa da privlači svakoga, čak i sebe samu.
Tako je lijepa da su mnogi mudraci i sveci napustili sve radi nje. Mahatma Gandhi, idol suvremenog svijeta, posvetio je život eksperimentiranju s istinom i sve njegove djelatnosti bile su usmjerene ka istini. Zašto samo Mahatma Gandhi? Svatko od nas ima težnju ka traganju za istinom, jer je istina ne samo lijepa već i svemoćna, sveznajuća i posjeduje sve bogatstvo, svu slavu i odvojenost. Nažalost, ljudi nemaju znanje o pravoj istini. U ime istine, 99,9% ljudi svih zvanja juri samo za neistinom. Nas, zapravo, privlači ljepota istine, ali smo od pamtivijeka navikli da volimo neistinu koja izgleda kao istina. Zato su svjetovnim osobama „istina” i „ljepota” nespojivi izrazi.
Priča o ‘tekućoj ljepoti’
Svjetovna istina i ljepota mogu se objasniti na sljedeći način. Jednom se jedan snažan, čvrsto građen čovjek, sumnjivoga karaktera, zaljubio u lijepu djevojku. Djevojka nije bila samo lijepa, već i svetoga karaktera, i zato joj se nije svidjelo njegovo udvaranje. Međutim, on je zbog svojih požudnih želja bio uporan. Zato ga je ona zamolila da pričeka samo sedam dana i odredila vrijeme kad će se nakon toga susresti. Čovjek se složio i s velikom nadom počeo čekati dogovoreno vrijeme.
Međutim, sveta je djevojka odlučila pokazati pravu ljepotu apsolutne istine na veoma dramatičan, ali poučan način. Uzela je veliku količinu sredstava za čišćenje i sedam dana bez prestanka obavljala veliku nuždu i povraćala sve što bi pojela. Uz to je sve nastale izlučevine stavljala u posude. Zbog sredstava za čišćenje, takozvana ljepotica postala je mršava i tanka kao kostur. Koža joj je pocrnjela, a oči upale u duplje. Tako je, u dogovoreno vrijeme, nestrpljivo čekala požudnog čovjeka. On je došao lijepo odjeven i pristojno upitao ružnu djevojku koju je zatekao tamo gdje je lijepa djevojka s kojom se trebao sastati. Nije ju mogao prepoznati. Iako je ona iznova i iznova potvrđivala svoj identitet, nije ju mogao prepoznati zbog njezina jadnog stanja.
Napokon je djevojka rekla snažnom čovjeku da je odvojila sastojke svoje ljepote i spremila ih u posude. Također mu je rekla da može uživati u tim ‘sokovima ljepote’. Kad je svjetovni poeta zatražio da ih vidi, možete samo zamisliti njegovu reakciju pri tom prizoru. Tako je saznao cijelu priču o tekućoj ljepoti. Na kraju je ovaj čovjek niskog karaktera milošću svete djevojke shvatio razliku između sjene i stvarnosti i postao razborit.
Apsolutna i relativna ljepota
Položaj ovog čovjeka nalikuje položaju svakoga od nas koga privlači lažna, materijalna ljepota. Spomenuta djevojka imala je lijepo građeno tijelo u skladu sa željama svoga uma, ali je bila odvojena od tog privremenog materijalnog tijela i uma. Ustvari, bila je duhovna iskra, kao i muškarac kojega je privukla njezina lažna koža. Svjetovni intelektualci i esteti opčinjeni su vanjskom ljepotom i privlačnošću relativne istine i nisu svjesni duhovne iskre koja je istodobno i istina i ljepota. Duhovna je iskra tako lijepa da, kad napusti takozvano lijepo tijelo, koje je ustvari puno odvratnih stvari poput izmeta i bljuvotina, nitko ne želi dotaći to tijelo, čak ni ako je ukrašeno skupocjenom odjećom.
Svi mi jurimo za lažnom, relativnom istinom, koja je nespojiva s pravom ljepotom. Međutim, prava je istina uvijek lijepa i zadržava isti standard ljepote neograničeni broj godina. Ta je duhovna iskra neuništiva. Ljepota vanjske kože može se uništiti za nekoliko sati snažnim sredstvom za čišćenje, ali je ljepota istine neuništiva i uvijek ista. Nažalost, svjetovni umjetnici i intelektualci ne poznaju tu lijepu iskru duha. Ne poznaju ni cijelu vatru koja je izvor tih duhovnih iskri, kao ni odnos između iskri i vatre, koji poprima oblik transcendentalnih zabava.
Svjetovne osobe ne znaju da je cjelokupno duhovno biće predivna osoba koja sve privlači. Nisu svjesni da je On prvobitna suština, izvor i podrijetlo svega što postoji. Beskrajno male duhovne iskre, kao sastavni djelići tog cjelokupnog duha, kvalitativno su iste po ljepoti i vječnosti, ali cjelina je vječno cjelina, a djelići su vječno djelići. To je jedina razlika. Međutim, oboje su krajnja istina, krajnja ljepota, krajnje znanje, krajnja energija, krajnja odvojenost i krajnje obilje. Svaki spis koji ne opisuje krajnju istinu i ljepotu, čak i ako je djelo najvećeg svjetovnog pjesnika ili intelektualca, nije ništa drugo do riznica relativnih istina. Pravi su spisi oni koji opisuju krajnju istinu i ljepotu Apsoluta.
