“Ne slavite pobjedu nad neprijateljem. Dovoljno je saznanje. Poslije pobjede – pružite mu ruku.”
Marina Ivanova Cvetajeva je bila ruska i sovjetska lirska pjesnikinja. Bavila se temama ženske seksualnosti i emocija. „Pouke djeci“ Cvetajeva je napisala u zimu 1937/38. god., u formi pisma za dječji emigrantski časopis, koji nažalost nije izašao.
Pismo djeci
“Draga djeco,
Nikada o vama ne razmišljam odvojeno: uvijek mislim da ste vi – ljudi ili neljudi – kao i mi. Ali kažu: vi postojite, vi ste poseban soj koji je još podložan utjecaju.
Stoga:
– Nikada ne prolijevajte vodu uzalud, jer u istoj toj sekundi, zbog nedostatka vode, u pustinji umire neki čovjek.
– Ali ako je ja ne prolijem, on svejedno neće dobiti tu vodu!
– Neće je dobiti, ali će na svijetu biti jedan besmisleni zločin manje.
Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh primijetiti netko gladan pa će ga biti manje sramota da ga uzme odatle nego sa zemlje.
Nikada se ne plašite čega smiješnog i ako vidite čovjeka u smiješnoj situaciji: 1) potrudite se da ga izbavite, ako nije moguće – 2) skočite i vi k njemu, kao u vodu, udvoje se glupa situacija dijeli na pola: svakome po polovina – ili u najgorem slučaju – pravite se da ne vidite ništa smiješno u tome!
Nikada nemojte govoriti da tako rade svi: svi uvijek rade loše, čim se tako rado pozivaju na njih! (NB! niz je primjera, koje sada neću navoditi.) “Svi” imaju drugo ime – nitko, a lice uopće nemaju – samo praznina.
E, a ako vam kažu: “Tako nitko ne radi” (ne oblači se, ne razmišlja itd.) – odgovorite: “A ja sam – netko!”
Ne obazirite se na “nemoderno”, već na: “nepošteno”.
Nemojte se previše ljutiti na roditelje, sjetite se da su oni bili ono što ste vi sada i da ćete vi biti ono što su oni sada.
Osim toga, oni su za vas – roditelji, a za sebe same su – “ja”. Ne iscrpljujte ih njihovim roditeljstvom.
Ne osuđujte svoje roditelje na smrt prije (svojih) četrdesetih godina. A onda vam se ruka neće podići!
Vidite li na putu kamen – uzmite ga i zamislite da to upravo vi trčite i razbijate nos; iz suosjećanja (čak i prema sebi – u drugome!) uzmite ga.
Ne snebivajte se ustupiti mjesto starijima u tramvaju. Snebivajte se da ga ne ustupite!
Ne ističite se po onome što je materijalno. Drugi – to ste također vi, baš isti vi. (Svi bez razlike žele jesti, spavati, sjesti, itd.)
Ne slavite pobjedu nad neprijateljem. Dovoljno je saznanje. Poslije pobjede – pružite mu ruku.
Ne govorite ironično o nekom bliskom pred drugima (čak ni o omiljenoj životinji!); drugi će otići – svoj ostaje.
Knjigu listajte s gornjeg kuta stranice. Zašto? Zato što se ne čita odozdo nagore nego odozgo nadolje.
Kada dovršavate juhu, nagnite tanjur prema sebi, a ne od sebe prema drugome: da u slučaju nezgode juhu ne prolijete ni na stolnjak ni na onog preko puta vas, nego sebi u krilo.
Kada vam netko kaže: “To je romantizam”, pitajte ga: “Što je to romantizam?” – i vidjet ćete da to nitko ne zna; da ljudi uzimaju u usta (čak se deru! i pljuju! i ubacuju vam u glavu!) – riječ, čiji smisao zapravo ne znaju.
Kada se konačno uvjerite da ne znaju, odgovorite sami, besmrtnim riječima Žukovskog:
– “Romantizam – to je duša”.”
Pismo je štampano u knjizi Dmitrija Bikova “Boris Pasternak” (Maladaja gvardija, 2005)
