Riječ karma potječe od sanskritskog izvora i znači “djelatnost”. Razumljivo je da se svakome od nas javlja bezbroj pitanja vezanih uz našu vlastitu, ili sudbinu nama bliskih osoba ili prijatelja. Na primjer, kako je moguće da osoba zbog svojih djelatnosti u prošlom životu ispašta u sadašnjem tijelu, ako je njezino prošlo tijelo uništeno? Čovjek uglavnom danas ne zna pronaći uzrok zbog kojih je jedno tijelo povezano s drugim tijelom.

Kako je moguće rezultate djelatnosti izvršenih u ovom tijelu uživati i ispaštati u drugom tijelu, u slijedećem životu? Ovo predstavlja temeljno pitanje svakome od nas budući da vrlo slabo poznajemo suptilne zakone koji vladaju ovim svemirom. Čak ni eminentni suvremeni znanstvenici ne mogu objasniti kako se karma prenosi iz jednoga tijela u drugo. Kao što imamo iskustvo, svaka osobena duša posjeduje vlastito tijelo i drugo tijelo, ili druga osoba, ne uživa i ne ispašta naše djelatnosti ili djelatnosti našega tijela. Zanimljivo je pitanje kako se onda djelatnosti jednoga tijela ispaštaju ili uživaju u sljedećem tijelu. Iz praktičnog života možemo vidjeti da je tijelo koje je djelovalo u prošlom životu već nestalo. Stoga, kako je moguće uživati ili ispaštati posljedice toga djelovanja u nekom različitom tijelu? Na ova  i niz ostalih pitanja koja su vrlo važna za shvaćanje zakona karme, odgovorio je Krunoslav Đurđević, autor knjige “Karma – Univerzalni zakon pravde”

Možete li dati definiciju karme?

Sama materijalna priroda građena je od tri kvalitete: vrline, strasti i neznanja (sattva, rajas i tamaš). Iznad tih kvaliteta postoji vrijeme (kala). Kombinacijom ovih kvaliteta prirode pod nadzorom i dosegom vječnog vremena postoje djelatnosti koje se zovu karma. Te se djelatnosti prenose od pamtivijeka, a njihove plodove uživamo ili ispaštamo u neprekidnom nizu rađanja i umiranja u materijalnom svijetu. Na primjer, recimo da sam ja poslovan čovjek. Predano i marljivo sam radio i sada imam velik bankovni račun. U tom slučaju ja sam uživatelj. Ali ukoliko izgubim sav svoj novac u poslu, postajem “ispaštatelj”. Slično, na svakom polju života mi uživamo ili ispaštamo rezultate vlastitog rada. To se zove karma.

Je li karma vječna?

Ne, karma nije vječna, no učinci karme mogu biti jako stari. Ispaštamo ili uživamo rezultate svojih djelatnosti od pamtivijeka, ali to možemo promijeniti. Ta promjena ovisi o razini našega znanja. U ovome svijetu djelujemo na razne načine, no uglavnom ne znamo kako djelovati da bismo se oslobodili od akcija i reakcija svih tih djelatnosti. U Bhagavad-gitise spominje: “Neuništivo vječno živo biće zove se brahman. Njegova vječna priroda zove se adhyatma, jastvo. Djelovanje koje se odnosi na razvoj materijalnih tijela živih bića zove se karma, plodonosan rad.”

Jesu li djeca bezgrješna?

Popularno je mišljenje da je dijete potpuno čisto i nevino. Na žalost, to nije istina. Možemo to podrobnije pojasniti. Posljedice plodonosnih djelatnosti sačuvane u suptilnom tijelu pojavljuju se u tri istodobna stadija:

  1. BlJA (korijen)
  2. KUTA-STHA (želja)
  3. PHALONMUKHA (spreman donijeti plod)

Očitovani stadij naziva se prarabdha (već izražen). To je stadij u kojem se već nalazimo. Djelatnosti suptilnog ili grubog tijela mogu se izraziti u svjesnom ili nesvjesnom stanju, ali takva stanja ne mogu se nazvati oslobođenim stanjima. Dijete može biti nevino, ali to ne znači da je oslobođena duša. Sve njegove djelatnosti iz prošlih života sačuvane su u njegovom suptilnom tijelu i očitovat će se tijekom vremena. Čak i bez određenih izraza u suptilnom tijelu, predmeti osjetilnog uživanja mogu djelovati. Ranije smo spomenuli primjer noćne polucije, kod koje tjelesna osjetila djeluju čak i kada tjelesni predmeti nisu prisutni. Tri gune ili sile materijalne prirode ne moraju biti očitovane u suptilnom tijelu, ali onečišćenost trima gunama postoji i tijekom vremena ono se pokazuje. Čak i ako posljedice suptilnog i grubog tijela nisu izražene, živo biće se ne oslobađa materijalnih stanja. Stoga je pogrešno reći da je dijete bezgrješno.

Što je uzrok karme?

Kada je duša u materijalnoj svjesnosti, mora prihvatiti različita tijela u materijalnom svijetu. To se zove karma ili raznolika kreacija stvorena snagom materijalne svjesnosti. U vedskoj literaturi duša se zove jiva-atma i brahman, no nikada se ne zove Parabrahman ili Vrhovna duša. Živo biće (jiva-atma) uzima razne položaje – ponekad se stapa s tamnom materijalnom prirodom i poistovjećuje s materijom, a ponekad se poistovjećuje sa superiornijom, duhovnom prirodom. Zato se naziva rubnom Božjom energijom. Prema svom poistovjećenju s materijalnom ili duhovnom prirodom, dobija materijalno ili duhovno tijelo. U materijalnoj prirodi može dobiti tijelo jedne od 8.400.000 vrsta života, ali u duhovnoj prirodi ima samo jedno tijelo. U materijalnoj prirodi ponekad se očituje kao čovjek, polubog, ži-votinja, zvijer, ptica itd., prema svojoj karmi. Da bi dostiglo materijalne rajske planete i uživalo njihove pogodnosti, ponekad vrši pobožna žrtvovanja (yajna) ili pobožne strogosti (tapasya) u obliku posta, meditacije i si. Ali kada se zalihe takvih pobožnih djelatnosti iscrpe, vraća se ponovno na Zemlju u oblik čovjeka. Taj proces naziva se karma.

Otkuda su se razvile težnje ka pobožnosti i bezbožnosti?

Baš kao što se drvo zalijeva vodom, tako se i ovo drvo (tijelo) zalijeva s tri odlike materijalne prirode. Ponekad vidimo komad zemlje koji je neplodan jer ne dobija potrebnu vodu, a ponekad je tlo jako zeleno; slično, tamo gdje su odlike materijalne prirode u većoj količini zastupljene, različita bića se prema tome očituju. Grančice drveta su kao osjetilni objekti. Razvojem različitih odlika materijalne prirode razvijamo različita osjetila, a osjetilima uživamo različite osjetilne objekte.

Vrhovi grana su osjetila – uši, nos, oči itd., koja su vezana za uživanje različitih osjetilnih objekata. Grane su zvuk, oblik, dodir itd., osjetilni objekti. Korijenje su vezanosti i odbojnosti, koji su sporedni proizvodi različitih vrsti patnje i osjetilnog uživanja. Smatra se da su se težnje prema pobožnosti i bezbožnosti razvile iz tog sporednog korijenja koje se širi u svim smjerovima. Nakon što osoba uživa rezultate pobožnih djelatnosti u višim planetarnim sustavima, silazi na Zemlju i obnavlja svoju karmu ili plodonosne djelatnosti. Ovaj planet ljudskih bića smatra se poljem djelatnosti gdje se stvara karma, dobra ili loša.

Zašto ljudi ne vjeruju u karmu?

Materijalistička osoba vjeruje u snagu svoga vlastitog rada, a ne u zakon karme. Prema zakonu karme, osoba se rada u visokoj obitelji, postaje bogata, dobro školovana, ili jako lijepih tjelesnih odlika zbog dobrih djela u prošlosti. Materijalista misli da su sve te odlike ili mane koje posjedujemo slučajne i da svi rezultati koji nastaju proizlaze zbog snage njegovih osobnih sposobnosti. Ne uviđa nikakav viši aranžman iza svih vrsta i oblika ljudi, ljepote i razine naobrazbe.

U koju vrstu karme spada današnja civilizacija?

Odgovorit ću vam na ovo pitanje opisom vedskog grada Dvarake iz Bhagavata Purane. Savršenstvo ljudske civilizacije moguće je korištenjem darova prirode na pravilan način. Baš kao što to nalazimo u opisu bogatstva vedskog grada Dvarake (postojao je u Indiji prije 5.000 godina) koji je bio okružen vrtovima i voćnjacima, te rezervoarima vode i lotosovim cvjetovima. Ne spominju se tvornice i klaonice, za koje se smatra da su neophodne u suvremenoj metropoli. Sklonost ka iskorištenju plodova prirode i dalje postoji, čak i u srcu čovjeka moderne civilizacije. Ljudi u vedskoj civilizaciji ovisili su o darovima prirode, plodovima i cvijeću. Napredak civilizacije ne procjenjuje se prema rastu tvornica koje slabe finije instinkte ljudi, već po razvoju mogućih duhovnih instinkata ljudi koji im daju priliku da se vrate Bogu. Razvoj tvornica i klaonica naziva se ugra-karma, bezbožne djelatnosti, i takve djelatnosti slabe finije sentimente ljudskih bića i društva. Ljudska energija bi trebala biti pravilno iskorištena u razvijanju finijih osjetila za duhovno razumijevanje u kojem leži rješenje života. Plodovi, cvijeće, lijepi vrtovi, parkovi i jezerca s patkama i labudovima koji se igraju oko lotosovih cvjetova, i krave koje daju dovoljno mlijeka i maslaca krajnje važnih za razvoj finijih tkiva ljudskoga tijela – dio su kreacije pobožnog i civiliziranog ljudskog društva. Nasuprot toga, tamnice rudnika, tvornice i klaonice, razvijaju ateističke sklonosti u radničkoj klasi. Opis drevnog vedskog grada Dvarake ideal je ljudske civilizacije.

Što se događa sa svjesnošću duše u ovom materijalnom svijetu?

Čista duša je čista svjesnost i nikada nije u ne-svijesti, bilo zbog okolnosti, vremena, stanja, snova ili drugih razloga. Naravno, nameće se pitanje kako onda ona postaje uključena u neznanje? Zapravo, svjesnost živoga bića uvijek je prisutna i nikad se ne mijenja pod bilo kojim okolnostima. Kada se čovjek kreće od mjesta do mjesta, svjestan je promjene svog položaja. Uvijek je prisutan u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, poput električne struje. Može se sjetiti dogadaja iz svoje prošlosti i može nagađati o svojoj budućnosti također na temelju prošlih iskustava. Nikad ne zaboravlja svoj osobni identitet, čak iako se nalazi u čudnim situacijama. Dakle, kako onda živo biće može zaboraviti svoj pravi identitet duhovne duše i poistovjetiti se s materijom, osim ako se to ne događa uslijed nekog višeg utjecaja? Zaključak je da je živo biće pod utjecajem avidya energije neznanja, kao što je potvrđeno u vedskim spisima poput Vishnu Purane te Shrimad-Bhagavatama. Živo biće se spominje u Bhagavad-giti (7.5) kao para prakriti, a u Vishnu Purani kao para shakti. Ono je dio Boga kao energija, a ne kao energent. Energent može dati puno energije, no energija nije jednaka svom izvoru, sve energije su pod kontrolom. Jiva energija ili kshetrajha-shakti Boga, ima težnju da je svlada izvanjska energija, avidya-karma-samjha, te na taj način pada u okolnosti materijalnog postojanja. Živo biće ne može zaboraviti svoj pravi identitet ako nije pod utjecajem avidya energije. Budući da je živo biće sklono utjecaju avidya energije, nikada ne može biti jednako Vrhovnom energentu ili Bogu koji je iznad toga.

Znanost o Bogu i živim bićima vrlo je suptilna. Sumnje o vječnom odnosu Boga sa živim bićem stvorili su mentalni špekulatori na razne načine, no zaključak je da je odnos Boga i živoga bića odnos nadmoćnog i podređenog. Pravo znanje o tom odnosu sadrži oživljavanje izgubljene svjesnosti na tu razinu, a proces za oživljavanje je predano služenje Boga. Jasno razumijevajući od autoriteta, poput uzvišenih vedskih rishija-mudraca, osoba može dobiti pravo znanje, a uznemireni um može tako biti usredotočen na putu duhovnog napretka.

Ako sam zaboravio prošli život, zašto moram ispaštati svoju prošlu karmu?

U Vedama se spominje riječ sarva-jna. Što ona znači? Ona nam objašnjava lokalizirani vid Boga u obliku Nad-duše ili Paramatmekoja je smještena u srcu i sveznajuća. (Postoje tri vida Apsolutne Istine ili Boga – Brahman, koji predstavlja bezlični sjaj Njegovog tijela, a kao krajnju istinu ga prihvaćaju impersonalističke religiozne škole, zatim Nad-duša ili Paramatma, koja predstavlja lokalizirani vid koji se nalazi u srcima svih živih bića unutar materijalnog svijeta, a prihvaćaju je yogiji, te Bhagavan, koji predstavlja Njegov osobni vid, a prihvaćaju ga personalisti-teisti.)

Inteligentna osoba shvaća:”Ja mogu zaboraviti svoje prošle djelatnosti zbog promjene tijela, ali budući da je unutar mene Bog kao Paramatma, On zna sve. Zato mi se moja prošla karma, ili prošle djelatnosti, dodjeljuju. Ja mogu zaboraviti, no On mi dodjeljuje patnju ili uživanje za dobra ili loša djela mog prošlog života.”

Ne smijemo misliti da smo oslobođeni posljedica zato što smo zaboravili djelatnosti svoga prošlog života. Dobit ćemo rezultate, a kakve, to će odlučiti Nad-duša, svjedok u našem srcu.

Kako se osoba može osloboditi karme?

Postoji lijep sanskritski stih u Bhagavata Purani koji kaže: “Svatko čiji rad nije namijenjen tome da ga uzdigne do pobožnosti, čiji ga vjerski obredi ne uzdižu do odvojenosti, i svatko čija ga odvojenost ne vodi do duhovnog savršenstva, mora se smatrati mrtvim, iako diše.” Dakle, prema onome što nam govore Vede, uzrok naše karme ovisi od naših želja i djelovanja. U Bhagavata Purani ili Shrimad-Bhagavatamu (Treće pjevanje) Kapila Muni, veliki svetac, predstavio je filozofiju sankhye na takav način da će ljudi, studirajući njegovu filozofiju moći iskorijeniti duboko ukorijenjenu želju za karmom, plodonosnim djelatnostima. Svatko u materijalnom svijetu ostvaruje plodove rada. Čovjek pokušava biti sretan ubirući plodove vlastita poštenog rada, no zapravo postaje sve više i više zapleten. Ne može se “odplesti” ako nema potpuno duhovno znanje o razlici između materije i duha.