Svi smo mi – niti njegove i do smrti smo pozvani da urastemo u nj. Sjeti se toga. To je Božje tkanje. Čuvaj ga u zemaljskom životu: svaku nit jačaj, od srca se za nju brini. Srce slušaj više od svega ostaloga.
Jučer je navratio moj susjed – dušu svoju da olakša. Sjedio je kod mene oko pola sata, dugo palio svoju isušenu lulu i na kraju mi rekao ono najvažnije što mu je ležalo na srcu.
„Moj otac, znate, bio je jako dobar čovjek. Davno ima kako je umro, ali kad ga se čovjek sjeti, na duši mu je toplije i svjetlije. Bio je, razumijete li, krojač; dobar krojač, majstor svog zanata; znao je tako krojiti odijelo – samo da ga gledaš. Кod njega su mušterije dolazile i iz susjednih gradova, i uvijek su bivali vrlo zadovoljni: kad osmotriš odoka, kao da ništa posebno ne vidiš, ali kad se zagledaš dublje – to je prava umjetnost. I uvijek je suosjećao s svim ljudima.
Šije, tako, pjevucka nešto tužno, a onda, odjednom, kaže: „Jučer su susjedi Boga uvrijedili, ne valja to“. Ili: „Petar Sergejevič bi trebao za praznik nešto obući, valja mu štogod sašiti“ … I opet šije.
Događalo se, radi razbibrige, da bi mi počeo pričati o „tkanju“; nikada ne bi rekao „materijal“ ili „sukno“, nego uvijek „tkanina“. Zagledaj se – veli –u ljude. Pa mi smo, svi – jedna tkanina. Evo, vidi, svaka nit se prema drugoj privila i pridržava je; svi smo se spleli jedan s drugim, svi smo zajedno upućeni na jedinstvo.
Hajde, iščupaj iz tog sukanca jednu nit: čitavo ćeš tkanje oštetiti. Ako jedna jedina nit nije uspjela, ako se pohabala, istanjila ili otkinula, cijeli komad postaje defektan. Nijedan dobar majstor tako bolesnu tkaninu neće uzeti za rad, a nijedna mušterija niti je pogledati. Zato gledaj i biraj, da ne promašiš, da u mom poduzeću ne bude bolesne tkanine.
Tako je i s ljudima, u dlaku. Svijet je Gospodnji tako ustrojen da smo svi – jedna spletena tkanina. Svi smo se jedno uz drugo zbili, svi držimo jedno drugo i držimo se jedan drugim. Ako je jednome loše, svima je nedobro, a ljudi to ne razumiju: glupi su i kratkovidni. Misle „što je meni do njega, kad je meni samome dobro“. U stvari, nije tako.
Ako je jednom, bilo kome, loše, onda se taj muči i boluje; njegova muka se od njega širi na sve strane. On hoda utučen pa i druge mori. Od njegovog nemira, svima je neugodno. Zbog njegovog straha, svi postaju razdražljivi. Ljudi na lošem mjestu u odnosu jedni prema drugima postaju prevrtljivi: nepovjerljivi, podozrivi, vrijeđaju, svađaju se. Svi osjećaju da to dolazi od onoga kome je loše i na njega se, zbog toga, ljute.
To osjeća i on, izdvaja se, povlači se u sebe, postaje rasrdljiv i krut. Njemu je potrebna ljubav, a k njemu dolaze s razdražljivošću. I nitko da vidi njegovu muku, vide samo njegovu utučenost, surovost, nepouzdanost; i ne vole ga.
Widget not in any sidebars
Dolazi već do eksplozije, pokidala se tkanina, para se, cijepa. Treba što prije krpiti rupu, a nitko se toga ne laća.
Kažu: „Što se to mene tiče? Njegova je nesreća pa neka se snalazi!“ A iskidano mjesto raste i širi se, tkanina je iskidana. Popraviti se može samo ljubavlju: tvoja nesreća je i moja, moja nesreća je – zajednička…
Otac je, još, govorio i ovo: „Tako je i u domaćinstvu. Siromah čovjek nije siromah samo sebi, već i svima. Čovjek bez kruha ne prosi kod sebe, nego druge uznemiruje, o muci svojoj govori, otrovanost svoju ogoljuje. Gdje je nesreće, tamo je nesreća zajednička; gdje je glad, tamo je kruh svima gorak. Ne postoji samo jedan nezaposlen čovjek, to je uvijek zajednička muka.
Svejedno je kako će zaboljeti zub; ako zaboli – sav čovjek je u problemu. Nesolidan čovjek, nesretnik ili pijanac – svoju nesreću izlučuje na sve strane, svakog uznemiruje. I opet je čitava tkanina pokvarena; treba što je moguće prije učiniti nešto, pomagati, rupu krpiti. Gdje ne možeš ti, ja ću to učiniti za tebe; gdje obojica ne možemo, neka se uključe i drugi“.
Moj otac je, znate, bio srčan čovjek. Pomagao je svima, svuda, koliko je i gdje mogao. „Ja sam“, govorio je – „popravljanjem zauzet bio, rupe sam štopao“. I tako, događalo se: sakuplja odreske svih tkanina i odijela, drugi put direktno izmoli ostatke od mušterije, prikuplja, licka, sastavlja, krpi; radi to vrlo vješto; zatim opet počinje šivati. Tada već pjeva vedrije pjesme. Pogledaš – sako je napravio; ili hlače. Ponekad i za čitavo odijelo dostane; uredno ga složi i odnese siromašku. I još zabranjuje mu da o tome priča, to, veli, nitko ne treba znati; šuti, i to je sve.
Mi smo u obitelji znali što se događa. A voljeli su ga svi, kao rijetko koga. Dolazili su kod njega po savjet, ili, jednostavno, da se isplaču.
Ne, znate, nije se htio obogatiti; to ne vodi ničemu, govorio je. Sami ćete se prehraniti. Od nekakvog nasljedstva…
To što je o tkanju govorio, to i jest najslađe. A kad je osjetio da se bliži smrt, pozvao me i rekao: „Odlazim. Ne tuguj. Svi smo mi – niti u tkanini Božjoj; i, dok živimo na zemlji, dano nam je tu tkaninu da čuvamo i jačamo. Sjećaš li se, Spasitelj je naš imao hiton, nesašiven, iz komada, jedna tkanina odozgo do članaka. Eto, tog hitona, trebamo se sjetiti.
Svi smo mi – niti njegove i do smrti smo pozvani da urastemo u nj. Sjeti se toga. To je Božje tkanje. Čuvaj ga u zemaljskom životu: svaku nit jačaj, od srca se za nju brini. Srce slušaj više od svega ostaloga. Za što se srce zauzme, to i čini. I sve će biti kako treba“.
Evo mi se čini, znate, da je bio u pravu. Svi smo mi – jedno tkanje. U tome je, osjećam, skrivena mudrost života.
Iz knjige „Pojuće srce – knjiga tihih sazrcanja“, s ruskog preveo Vladimir Jagličić
