Čovjek s velikim „Č“ sve više postaje „čovjek stroj“ bez svjesnosti, bez mudrosti, okružen betonom i smećem, ogrnut plaštem otuđenosti i nesvjesnosti. Čovjek je izgubio svaki dodir sa svojom božanskom Čovječnošću.
Gledam kako gore i umiru Bića Gaie i plačem. Plačem nad ljudskom nesvjesnošću, nad spoznajom da mala ljudska Bića poput mog trogodišnjeg nećaka Borne više neće biti šumska Bića jer su vatre ljudske pohlepe i nemara progutale beskrajno zelenilo naših predaka, beskrajno zelenilo našeg spokoja, izvore fizičkih života.
Moji su djedovi kao i njihovi djedovi, moji su pradjedovi kao i njihovi pradjedovi, pradjedovi svih praprapradjedova, živjeli sa Zemljom i od zemlje. Moji su roditelji poštovali Zemlju koja ih je hranila, oblačila, davala im vodu i sklonište. Nisu ih osvještavali ekološki pokreti, nisu to učili u školama niti čitali na internetu.
Imali su svjesnost i mudrost došljaka koji su u prolazu na ovoj planeti i bez prevelikog truda znali su da Zemlja daje beskrajno kada mi njoj damo posve malo, u vidu poštovanja, zahvalnosti i mudrog gospodarenja njezinim darovima. Sadili su drveća, sadili su stabla koja su im davala svježe zdrave sočne plodove, sadili su povrće da im nahrani tijelo, sadili su ljekovite biljke da ih iscjeljuju, sadili su cvijeće da im zamiriše i uljepša svakodnevicu.
Djed je bio bez jedne šake, no to ga nije spriječilo da sije, sadi, obrađuje. Moji su predci čuvali sjeme kao svetinju i blagoslov za narednu sezonu sijanja i sa zahvalnošću gledali kako iz njega buja novi život. Baš kao i Zemlju, gledali su i noćno zvjezdano nebo s poštovanjem i učili nas djecu gdje je koje zviježđe.
Dogodio se tehnološki napredak. Da, tako zovu taj period u kojem sve što je ljudsko sve brže nazaduje, taj zaborav suživota Čovjeka i Zemlje, taj zaborav suživota Čovjeka i Svemira. Došao je i Monsanto da zatruje darove Zemlje. S Monsantom je polako nestajalo sjeme života mojih i vaših predaka, s njim i svjesnost i mudrost Čovjeka.
Zvijezde su počele gubiti sjaj kroz koprenu onečišćenih izmaglica. Čovjek je odlučio napustiti svoju Čovječnost i zatrovati plastikom i smećem naše izvore, naše rijeke, naša jezera. Naše more, naše oceane i predivna Bića kojima su vode Gaie jedini dom. Došla je i pohlepa za novcem i moći i učinila da se ruje i betonira tkivo Zemlje gdje god stigne, da se preiscrpljuju i uništavaju prirodni resursi.
Došle su i bolesti čudnih i nepoznatih imena, došla je izoliranost, ogorčenost, beznađe, usamljenost i depresivno panični poremećaji. Čovjek s velikim „Č“ sve više postaje „čovjek stroj“ bez svjesnosti, bez mudrosti, okružen betonom i smećem, ogrnut plaštem otuđenosti i nesvjesnosti. Čovjek je izgubio svaki dodir sa svojom božanskom Čovječnošću.
Čovjek svakim danom ubija svoj vlastiti Život u trećoj dimenziji pa se onda razboljen trza kao ranjena zvijer ogorčeno se čudeći i pitajući ljutito Boga: “Zašto baš ja?“ postavljajući najapsurdnije pitanje svih vremena:“Bože, što sam ti skrivio? Zašto se ovo baš meni događa?“ i pri tom ni ne pomislivši da cijeli svoj život sudjeluje u ubojstvu svog treće dimenzionalnog doma, u ubojstvu planete Zemlje.
A planeta Zemlja je ranjena, izubijana, iscijeđena, svakodnevno zlostavljana postupcima nesvjesnih u ljudskim tijelima. I usprkos svemu planeta Zemlja još uvijek strpljivo čeka da se osvijestimo, da se priberemo, da se sjetimo, da vratimo mudrost suživota Čovjeka i Zemlje. Nestale civilizacije poput Lemurije i Atlantide već su nam pokazale da svakom strpljenju dođe kraj pa tako i planetarnom. Koliko će još puta morati nestati cijele civilizacije da bi se čovjek probudio u Čovjeka?
Mnoštvo je motivirajućih govornika koji nas upućuju da fokus stavljamo na pozitivnu stranu života. U pravilu se slažem s takvim načelom, iz svake situacije treba izvući najpozitivnije moguće iskustvo. No, ipak ne mogu hodati slijepa svijetom, ignorirati i ne dići glas dok gori i uništava se moj Dom, moja predivna Gaia.
Nesvjesni čovječe PROBUDI SE! Vrijeme neumitno istječe svakim tvojim uništavajućim djelom. Pokreni se! Učini nešto! Zasadi stablo, biljku, cvijet. Ne proizvodi sumanuto smeće, pokupi ga! Zahvali na dozvoli da živiš na Zemlji!
Autorica: Ozrenka Kamber
