Općenito govoreći, ljudi ne znaju da u Novom zavjetu postoje određene reference koje jasno upućuju na reinkarnaciju. Zapravo, mnogi se pitaju zašto se, ako je s religioznog gledišta tema reinkarnacije tako važna, ona tako malo spominje u Bibliji.
Jedan logičan odgovor je da je činjenica reinkarnacije, barem u Novom zavjetu, jednostavno prihvaćena kao nešto samo po sebi razumljivo, baš kao što mi, kao nešto samo po sebi razumljivo, uzimamo zdravo za gotovo da drvo ujesen gubi lišće, a na proljeće dobiva novo.
Razmotrimo dokaze koji nas upućuju na takav zaključak:
Ivan, Ilija ili Jeremija?
Prvi znak prihvaćanja reinkarnacije kao nečega što je samo po sebi razumljivo nalazimo u evanđelju po Mateju, (11:13-14, 16:13) gdje Isus pita svoje učenike: ”Što govore ljudi, tko sam ja, Sin Čovječji?” (Mat. 16:13), a oni odgovaraju: ”Jedni govore da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili koji od proroka.” (Mat. 16:14).
Kako je moguće da su smatrali da je Isus netko od njih ako ne u jednom od svojih prijašnjih života? Ilija i Jeremija živjeli su stoljećima prije Isusa. Što se tiče Ivana Krstitelja, ne može se govoriti o reinkarnaciji, budući je bio pogubljen za vrijeme Isusova života, ali čini se da su neki ljudi smatrali da je duh Ivana Krstitelja mogao nadahnjivati Isusa.
Ako su ljudi govorili na taj način, to očito ukazuje na to da je princip reinkarnacije bio smatran kao općeprihvaćena činjenica. Isto tako, to što Isus postavlja takva pitanja pokazuje da je svjestan učenja o reinkarnaciji i da se s njima slaže.
Sam Isus govori svojim učenicima tko je Ivan Krstitelj zapravo bio u prošlosti: “Jer svi su proroci i Zakon proricali do Ivana. On je, ako ćete pravo, Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.” (Matej, 11:13-14).
Dakle Ilija se, sudeći prema samom Isusu, vratio na Zemlju kao Ivan Krstitelj. To je ponovljeno i potvrđeno u evanđelju po Mateju (17:12-13): “Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtije. Tako će i Sin Čovječji morati od njih mnogo trpjeti. Tada razumješe učenici da im govori o Ivanu Krstitelju”.
Što se tiče njegovog prošlog identiteta, Isus nije bio sklon govoriti o njemu. Mnogo više ga je zanimalo što su o tome mislili njegovi učenici: “A vi, reče im, za koga me držite?” (Matej, 16:15).
A Šimunov odgovor da je Isus zapravo Krist, sin Boga živoga i da ništa drugo nije važno, zadovolji Krista te odmah učini Šimuna Petra kamenom temeljcem svoje crkve.
Bit je u tome da nije važno što smo bili u prošlosti i pokušaj da obnavljamo svoje prošle identitete predstavlja neprimjerenu i nepotrebno poistovjećivanje s osobnošću.
Učenje o reinkarnaciji je na nivou osobnosti važno jedino utoliko koliko nas poučava da su nam na ovoj Zemlji dane mnoge mogućnosti da se usavršimo i postignemo svoje konačno spasenje. Preveliki naglasak na prošle živote ima ozbiljne nedostatke. Na primjer, može potaknuti lijenost: ”Potrudit ću se u idućem životu”.
S druge strane, može prouzročiti vezanost na osobnost, kao na primjer, “ja sam bio sam Julije Cezar” ili “Kleopatra”, već prema sklonostima. Takvo shvaćanje samo napuhuje naš ego i štetno je za duhovni život, koji zahtijeva potpunu eliminaciju egocentričnosti.
Tko griješi?
Treći navod dolazi kao pitanje u vezi slijepog čovjeka: “Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?” (Ivan, 9:2:3). Kako čovjek može zgriješiti prije rođenja? Osim ako grijeh nije počinjen u drugom životu. Apostoli ne pitaju koja VRSTA grijeha je rezultirala sljepoćom, nego TKO je zgriješio, uzimajući kao gotovu činjenicu da sam grijeh može prouzročiti teške posljedice.
Nadalje, grijeh je mogao biti počinjen ili od strane čovjeka, u njegovom prošlom životu, ili od njegovih roditelja. To podrazumijeva kako to da se grijesi roditelja očituju na djeci, što je biblijsko učenje, tako i to da postoji duša i stoga ispašta za prijestupe iz prijašnjih života.
Isus ne priječi apostolima da mu postavljaju takva pitanja. Da je to učenje njemu strano, upozorio bi ih da govore besmislice. On jednostavno zauzima drugačiji stav. Njegov odgovor “nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, nego je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela” (Ivan 9:3) implicira da učenje o karmi (a stoga i učenje o reinkarnaciji koje iz njega proizlazi) nije uvijek pravilno shvaćeno i da ljudi nisu nužno uvijek odgovorni za nesreće koje ih zadese.
Riječi “da bi se očitovala Božja djela” mogli bismo površno protumačiti kao nešto što se odnosi na Isusove vlastite iscjeliteljske sposobnosti; kako bi se pokazalo da on, kao Božje utjelovljenje, može iscijeliti sve, pa čak i urođenu sljepoću.
Međutim, sklona sam mišljenju da njegov odgovor ima više dubljih značenja, od kojih bi jedno moglo biti i to da čovjekova sljepoća (ako govorimo doslovno o fizičkoj sljepoći) nije bila prouzročena grijehom nego namjernim izborom duše, a kako bi došlo do određenog odlučujućeg iskustva neophodno za njegov razvoj.
Iz tog iskustva duša bi se pobjednički uzdignula kroz savršenu vjeru i pouzdanje u “Krista” — s čime možemo misliti na vanjskoga Isusa Krista ili pak na unutrašnje božanstv o na koje je Sv. Pavao mislio kada je rekao: “Dječice moja, koju ponovo s mukom rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.” (Galaćani, 4:19).
Preobrazba nutrašnjeg čovjeka
Da se učenje o karmi (i reinkarnaciji) prečesto upotrebljava kao grubo rješenje za rješavanje problema koji se čine nerješivi donekle se shvaćala u biblijskim vremenima, baš kao što je to slučaj i danas u nekim kulturama i zajednicama.
To se može razabrati iz starozavjetnog Levitskog zakonika u kojem nalazimo sljedeće: “Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub, rana koju je on zadao drugome neka se zada njemu” (Lev. 24:19-20; cf.Ex. 21:24. Deut. 19:21).
U židovskom izražaju zakona izgleda čini se da nema mjesta “transformaciji” čovjeka, promjeni u srcu i u umu koja bi automatski rezultirala drukčijom reakcijom (dovela do drugačijeg povratnog djelovanja u skladu sa zakonom uzroka i posljedice odnosno zakonom karme).
Čini se da je Isus svojom ťnovom zapovijedi” “ljubi bližnjega svoga” pokušao neutralizirati ideju nemilosrdnog zakona koji ne ostavlja mjesta za čovjekovu promjenu u ponašanju. Ta je zapovijed istisnula sve druge i ona je zakon nad zakonima koji nam poručuje da gajimo suosjećanje, opraštanje i milosrđe, a implicira mogućnost preobrazbe.
Što se tiče karme, zanimljiv pasus nalazimo u Evanđelju po Luki: “Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava” (Luka, 13:1). U svom komentaru Isus kaže: “Mislite li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili najveći grješnici od svih Galilejaca? Ne, kažem vam!
Štoviše, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti.” (Luka, 13:2-3). Citat implicira da se nesreće nekima ne događaju zato što griješili više od drugih, nego da svi imamo pogrešne stavove (op.p. – u izvorniku, attitudes), a pogrešni stavovi vode do nesreća ove ili one vrste.
Promjena stava, promjena sebe, glavni je smisao mnogih parabola kojima je Isus poučavao svoje učenike i vrlo važna tema u učenjima svih evanđelja — preobrazba unutarnjeg čovjeka, psihološkog čovjeka.
U svom ezoteričkom smislu, Isusova primjedba Nikodemu, “moraš se ponovno roditi”, ne može se dovesti u vezu sa reinkarnacijom, nego govori o unutrašnjoj preobrazbi čovjeka koja je jednaka novom rođenju. Samo to nas može pretvoriti u nova bića koja su sposobna ući u to duhovno stanje koje nazivamo kraljevstvom nebeskim. A to je glavna tema evanđelja i Isusovog učenja.
Reinkarnacija ‘izbrisana’ iz kršćanstva
Činjenica je da su rani kršćani vjerovali u reinkarnaciju. Čak su i neki rani kršćanski “oci” pisali o reinkarnaciji, kao naprimjer Origen i Klement Aleksandrijski, a spominje je i sv. Jeronim u svojim pismima gdje navodi da je to učenje u ranom kršćanstvu bilo poznato određenom broju vjernika.
Tek su 553. na Drugom koncilu u Konstantinopolu odbačena učenja Origena (čije su knjige izmijenjene zbog navodne hereze) pa je s tim i “službeno” završeno učenje o reinkarnaciji…
Napisala: Jeanine Miller
