Ima dana kad se sve čini sjajno – međusobna energija je dobra, opušteni ste, odlično se nadopunjujete, osjećate da volite i da ste voljeni. Onda dođu oni drugi dani – ta predivna osoba s druge strane kao da je stranac – reagira drugačije, ne rezonira s vama, komunikacija teče teško ili nikako. Zar je to ista osoba? Zar je to isti odnos? Što se događa? Odjednom više nismo sigurni – idemo li u pravom smjeru? Da li se uopće razumijemo? Da li je to ljubav ili se samo zavaravamo? Da li smo ipak previše različiti?
Naš um započeo je svoju omiljenu igru, a ego mu zdušno pomaže – počinjemo analizirati, secirati i pretpostavljati. To je trenutak kad um treba umiriti i osluhnuti svoj unutarnji glas koji se ne nalazi u glavi već, pogađate – u srcu. Pravo pitanje glasi:
- Rastemo li i dalje zajedno?
Bit odnosa je uzajamni rast no on se ne postiže samo kroz razumijevanje, zajedničke interese i sklad koji ostvarujete u odnosu. Naravno, svi težimo takvoj harmoniji i u njoj se zaista razvijamo i napredujemo. Ovdje je interakcija fluidna, teče i mi zajedno plešemo uigranim koracima, uživamo u plesu, prepuštamo se glazbi i ne razmišljamo o slijedećem koraku, on dolazi sam. No što kad koraci zapnu? Sapletemo se, nagazimo si na prste, izgubimo ritam a ples postane nezgrapan? Da li je to prilika za rast? Još i više! Upravo u takvim razdobljima možemo ubrzano rasti jer koristimo unutarnje resurse – razumijevanje, strpljenje, prihvaćanje, podršku, suosjećanje, hrabrost, odlučnost, vjeru. Kada sve te resurse upregnemo, događa se ne samo rast već prava ekspanzija! Ako smo zaista posegnuli za svim tim resursima a rast se više ne događa, možemo mirne duše razmišljati o nekom drugom putu i pustiti partnera da ide svojim.
No ovdje također lako možemo upasti u zamku – da li dobivam dovoljno? To je najčešća zabluda u shvaćanju ljubavi. Umjesto toga, zapitajmo se slijedeće pitanje:
2. Što ja donosim za stol?
Što činim da moj partner raste uz mene? Da li lako bježim u ulogu žrtve (više dajem nego što primam) ili ostavljam prostor za misao – mogu li dati više? Mogu li drugačije? Kako bi u ovoj situaciji postupila JA kada bi bila potpuno sretna, mirna, ostvarena, ispunjena radošću i zadovoljstvom? Što bi takva JA učinila a da sadašnja JA trenutno ne čini? Takva pitanja nam šire percepciju i omogućuju da na trenutak izađemo iz svog skučenog JA i promatramo sebe u kontekstu- boljeg JA, višeg JA, ostvarenijeg JA. Jer kad pogledamo unatrag, lako ćemo uočiti da današnje JA nije isto kao prije pet godina, nije isto kao prije mjesec dana, nije isto kao jučer. Svaka situacija i svako iskustvo nas iznova oblikuje i transformira. Ako više nemamo unutarnji poriv za davanjem, ako mislimo da smo na stol stavili sve, tada je naša priča vjerojatno završila. I treće pitanje:
3. Osjećam li se s tom osobom „AT HOME“?
Teško je riječ HOME prevesti – ona primarno označava onaj osjećaj kad si u svom domu, tamo gdje ti je sve tvoje, blisko, drago, toplo. Ovdje ulazimo u sferu fizičkog osjećaja mira. Kad me ta osoba zagrli, kad se stisnem uz nju, kad osjetim njen miris, dodir, kad ju gledam dok spava ili nešto radi…da li je to osjećaj HOME ili barem želja da bude? Ako nije, i to može biti dobar putokaz.
Bitno je shvatiti da su neke osobe u našem životu savršeni suputnici za određenu dionicu puta, uz njih smo postali ovo što jesmo i za sva ta iskustva trebamo biti zahvalni. Neke pak osobe su tu za dugo, dugo putovanje kojem se ne nazire odredište. Zato su putovanja tako uzbudljiva, nikad ne znaš što te čeka na slijedećoj postaji.
Vlasta Carević
www.vlastacarevic-coaching.com
24 HIMALAJSKA LAMPA
