Koliko često imamo negativnu emocionalnu reakciju na ponašanja nekih ljudi?
S nevjericom promatramo ispoljavanje nasilja, negativnosti, bijesne i necivilizirane ispade, vrijeđanja, obračune, uvrede, čak i pomanjkanje dobrog ukusa…. Ponekad je teško realno ih sagledati i skloni smo takve osobe nazvati zlima, lošima, iskvarenima, glupima, primitivnima. No da li su zaista takvi?
Svijest i spoznavanje sebe, svijeta u kojem živimo, naše međuovisnosti i povezanosti a svim živim bićima je nešto što nam nije samo po sebi dano. Svijest se razvija, širi i produbljuje a s njome mi kao pojedinci, pa i cijela društva, evoluiramo i postajemo napredniji u shvaćanju, prihvaćanju i razumijevanju.
Što sve utječe na razvoj svijesti?
Naravno – odgoj, obrazovanje, sredina iz koje potječemo, pristup informacijama, pozitivni modeli ponašanja, urođena empatija i sklonosti no isto tako i vlastita iskustva – često bolna, koja nas doslovno primoraju da preispitamo postojeća uvjerenja i usađene programe.
Ljudi u pravilu ne čine loše stvari s lošom namjerom već iz dubokog uvjerenja da čine dobro i ispravno – rasisti, nacionalisti, teroristi, šovinisti, ubojice, lopovi, varalice – svi u svojoj svijesti nalaze opravdanje za svoje postupke. Opravdanja se temelje na vjerovanjima i prihvaćenim stavovima ali i okrivljavanju drugih. Što je to nego čisti manjak svijesti? Oni ne znaju! Kao ribice u akvariju koje plivaju uvijek istom rutom i ne zapitaju se da li postoji nešto drugo, nešto izvan zatvorenog akvarija koji pruža sigurnost ali sputava slobodu mišljenja i uspona na razinu više. Takvi ljudi slušaju autoritete, vođe, priklanjaju se gomili i u pravilu ne preispituju zadane obrasce. Tako je lakše jer svaki drugi način zahtjeva osobnu odgovornost.
Ako krenemo preispitivati svoju razinu svijesti i iskreno se zagledamo u vlastiti sustav vrijednosti i ponašanja, vidjet ćemo da i sami često ili ponekad imamo tendenciju opravdavati svoje postupke vanjskim okolnostima, postupcima drugih i sl. Svaki put kad to činimo, zastanimo na trenutak i zapitajmo se: „Da li je baš tako ili samo tražim alibi da mi bude lakše?“
Upravo o tome se radi – ako tražimo alibi, naći ćemo ga, uvijek! No to je alibi za ego, a rast svijesti je obrnuto proporcionalan rastu ega.
Ako tako postavimo stvari, tada se i naš pogled mijenja, na mjesto osude dolazi razumijevanje. Mi sami imamo ogroman prostor za rast, pa tako i svi ostali – netko više, netko manje. Netko će postojano razvijati svoju svijest godinama dok će nekoga određeni događaj, susret, iskustvo naprosto „probuditi“. Netko na žalost u ovoj stvarnosti u kojoj živimo neće nikada doživjeti buđenje no, ponovno, tko smo mi da sudimo? Ako bar malo zakoračimo u područje duhovnosti tada znamo da put nečije duše daleko nadmašuje stvarnost našeg trenutnog života.
Zato, ako je ikako moguće, probajmo ne biti strogi u osudi već mudri u razumijevanju.
Elif Shafak je to izrazila ovako: „Lica koja vidimo u zrcalu nisu doista naša. Samo su odrazi. Svoje pravo JA naći ćemo jedino na licu Drugoga.“
Vlasta Carević, vlastacarevic-coaching.com
