Umiralo je dijete. U potkrovlju jedne prelijepe kuće koja je bila presvučena umilnim bojama, koja je povazdan bila obasjana sunčevim zrakama, kuće koja se topila pod suzama triju generacija što su molile za spas djeteta. Uzalud. U bolnici su rekli da djetetu spasa nema, na nebu su rekli da na svijetu nema bolnice koja bi nešto drugo mogla reći. Djetetova sobica se nalazila na zapadnoj strani kuće, ali u njegov sobičak sunčeve zrake nisu nimalo prodirale, strašna bolest je iskala i golemi, pomalo i nerazumni, pijetet. Da su pripustili barem jednu slabašnu, drhtavu, jedvapulsirajuću zračicu možda bi…

To možda je, kao i utopljenik slamku spasa, prigrlio djetetov nesretni otac i jednog sunčanog jutra malo podignuo roleticu na prozoru sobice, tek toliko da onaj što se nikad ne pojavljuje a svugdje ga ima može baciti pogled na nesretno malo lice i podariti mu mir, nebitno dal’ s ove ili s one strane crte. Zrake male, milosrdne, drhtureće, jedva su to dočekale, razmiljele se po lišcu koje je umiralo i, trčeći nazad do svog oca – izvora sve svjetlosti i života, padale ničice pred njegovim užarenim nogama ne tražeći puno – tek jedan mali osmješčić za lice malog nesretnika: „Sunce naše, oče naš“, plakale su male drhtulje, „od beskraja svojih beskrajnosvijetlih osmijeha otkini jedan jedini i podaj ga ovom anđelčiću koje izdiše.“

Oko podneva djetetov otac je ušao u sobicu i ugledao nešto u što svojim očima nije mogao povjerovati – vidio je svoje dijete kako se smije u lice smrti. Vraća li mu to Sunce život ili mu tek podaruje onaj mir? Želio je vjerovati u ovo prvo; očajniku ne treba puno da u bilo čemu pronađe dobar znak.

Ali ostali ukućani toga vidjeli nisu – nit’ djeteta koje se blaženo smješka nit’ zaplakane male zrake, dapače, vidjeli su loš znak – golemog pauka koji se prikliještio na zidu nasuprot sobnom prozorčiću. I izvan sobice, ali ne mimo djetetova odra, započela je svađa. Kad su konačno uvjerili oca i vratili se da nepozvanog uljeza sa zida otjeraju, pauk, već i sam uvrijeđen više no djetetov otac, i sam je nestao.

Tko je bio u pravu? Djetetov otac ili ostali ukućani?

S ljudskog gledišta ostali ukućani jer su pravilno protumačili paukovu nazočnost na zidu kao vrlo loš znak budući je dijete sutra dovečer ispustilo dušu.

No, s božanskog gledišta djetetov otac je bio u pravu jer se tu nije radilo ni o kakvom pauku – to je tek bila sjena jedne Božje suze kroz koju one milosrdne i zatrčane zračice nisu mogle proći pa su je zaobilazile – nepopravljivo za osvijetljenost cijele plohe zida djetetove sobice.

Znači li to da je Svesrdni plakao za umirućim djetetom? Kad bi on tako postupao, kad bi makar i jednu jedinu suzicu pustio svaki put kad neko dijete umre, davno bi ovu našu zemljicu potop uništio. Ako i plače za malim, nevinim stvorenjima to čini na drugi način.

Ali, to jest bila njegova suza, suza-presedan rekli bismo, koja je imala razlog da bude povučena netom je kliznula iz svemoćna oka; Svesrdni je to i namjeravao učiniti sjetivši se umah kako bi žutookati tiskari na zemlji od nje komercijalnu senzaciju napravili pa je po svojim tiskovinama danima razvlačili, no odmah se malo i pokolebao vidjevši one milosrdne zračice kako svemirom trče do Sunca ne bi li od njega izmolile jedan osmijeh za umiruće dijete. Stoga, ni povučena ni panuta jedno vrijeme je levitirala  u zraku, a one žureće zrake je nisu mogle izbjeći, udarale su u nju i  sa smiješkom na licu mrtve padale jer su znale da će neke njihove posestrime  do djetetove sobice ipak stići i tamo biti pravilno, dakle božanski, protumačene i od djeteta i od njegova oca. I tako gledano, Božja suza je imala debelog razloga da iz oka Sveljubljenog bude izmamljena, a kakvu li je tek razložnost imala u ljudskoj gluposti koja i Božju prisutnost tumači lošim znakovljem, koja gorko plače, koja rida nad umirućom djecom, premda njih u vječni život nose upravo ona krila koja anđeli ovih ignoranata nemaju jer su iz njihova ega u kržljavosti izrasla.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 03.08.2013.
Slijedeća objavaDud – moćni prirodni lijek nadohvat ruke
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here