Svi mi smo u svojoj biti vibracijska bića, energetske strukture, a energija – nikada ne laže. I zato, koliko god nastojali prema van odražavati i održavati dojam moćnog, savršenog stroja, kad-tad (čitaj: u pravom trenutku) pojavljuje se deus ex machina, koji nas potpuno neočekivano i bez ikakve logike (iz perspektive našeg uma, koji je ograničen onim što mu je poznato i predvidivo) oslobađa – od nas samih!
Susrećem mnoge ljude koji imaju lijepu vanjštinu, dobar status – društveni, privatni, poslovni i visoke titule. Ljude za kojima svi se okreću. Ljude čije društvene profile mnogi prate s iščekivanjem što će sljedeće objaviti, reći, pokazati, pustiti u trend. Ljude koji izvana imaju sve ono za čime mnogi čeznu. Ljude koji prema van ostavljaju dojam da su upravo oni ti kojima se treba vjerovati i koje treba slijediti. Jer tko drugi, ako ne oni, najbolje zna “znanje”?!
Istovremeno, ti isti ljudi, kada ih pogledam malo dublje unutra, ogoljene od njihovog vanjskog izgleda, statusa i titula te cjelokupnog imagea koji su izgradili oko sebe (a koji je ujedno i njihov neprobojni štit), toliko su maleni – duhom, toliko sićušni – srcem i toliko krhki – egom da … samo je pitanje trenutka, situacije, neke izvanjske okolnosti kada će se razbiti o zidove tog svog naizgled nebrobojnog zida i, poput staklenih perli, rasuti u … ništa.
Svi mi smo u svojoj biti vibracijska bića, energetske strukture, a energija – nikada ne laže. I zato, koliko god nastojali prema van odražavati i održavati dojam moćnog, savršenog stroja, kad-tad (čitaj: u pravom trenutku) pojavljuje se deus ex machina, koji nas potpuno neočekivano i bez ikakve logike (iz perspektive našeg uma, koji je ograničen onim što mu je poznato i predvidivo) oslobađa – od nas samih!
Točnije, od svih onih ljusaka koje smo tako pažljivo i detaljno izgradili oko sebe ne bi li se na taj način ujedno i povezali s vanjskim svijetom i zaštitili od svega onoga što potencijalno može ugroziti naš ego (koje li sličnosti s engl. riječi egg!).
Nema više ljuske. Nema više titula. Nema više statusa. Nema više položaja. Nema više ničega od svega onoga što smo bili izvana. Samo jedna obična tabula rasa. Samo mi iznutra, u svojoj suštini. Samo mi – oni i onakvi kakvi smo zaprave, u svojoj vibraciji, po svojoj energetskoj strukturi.
Na prvi pogled tih (sada) novih nas može nam se činiti da smo ostali bez svega onoga što smo čitavog života stjecali i s čime smo se identificirali, da smo izgubili sve ono tko i što smo bili – uvijek mnogo više nečiji, a najmanje svoji.
No, kako se sve više promatramo, to više (ponovno) upoznajemo i spoznajemo tko smo zaista – slobodni, dobri baš takvi kakvi jesmo u jedinstvenom spoju svojih savršenosti i nesavršenosti, vrijedni ljubavi (koja smo i sami) i moćni ostvariti sve ono što su naše duše stavile kao želje u naša srca.
“Životna privilegija je postati to što uistinu jesi.” – Carl Gustav Jung
Zato, ne čekaj dugo jer „čovjekovi su dani kao trava, kao cvijet u polju procvjeta, a čim nad njim puhne vjetar, već ga nestane.“ (Psalam 103:15). I što prije pođi na to putovanje na kojemu ćeš odbaciti sve ono što si mislio da jesi – tablet, ispunjen izvana usađenim programima i uvjerenjima i (ponovno) postati sve ono što zaista jesi u suštini svoga bića – tabula, čista i slobodna za i od svega onoga što nije ljubav (tvoja esencija).
Martina Setnik
