Ako u ruke uzmemo užareno kamenje i držimo ga tako danima, tjednima ili mjesecima s namjerom da ga utrpamo u ruke osobe koja nas je povrijedila – tko tu zapravo pati? Držeći taj žar u rukama, mi ustvari mučimo sebe. Ako zadržimo taj gorući žar u svojim srcima, on će do pepela spaliti sve naše dobre odlike, duhovne kvalitete i učiniti nas potpuno jadnima.
Ne dozvoljavajući sebi da oprostimo, ostajemo žrtva osobe koja nas je povrijedila.
Darujući oprost drugima – izliječeni smo.
Da bi ostvarili miran um i harmoniju u našem životu, najvažnije je da naučimo opraštati.
Ako ne možemo oprostiti, ne postoji mogućnost da bilo kakva vrsta odnosa opstane. Čak su i zdravstvene ankete pokazale da nam ljutnja, mržnja i osvetoljubivost mogu uništiti svaki aspekt života.
Prema velikim svecima raznih tradicija, ljubav se može definirati kao nepresušna sposobnost opraštanja. Oprostiti znači biti dobronamjernik svojih neprijatelja i razmišljati o njihovoj dobrobiti.
Jedan veliki mislioc je rekao da ne opraštajući, rušimo most koji moramo prijeći da bi i nama bilo oprošteno za sva loša djela koja smo učinili.
U Novom Zavjetu, Gospodin Isus poučava svoje učenike molitvi: „Dragi moj Gospodine, molim te oprosti mi kako i ja opraštam onima koji me povrijede.“ Kada su ga razapeli, nakon što su ga istukli, bičevali i vrijeđali, prije nego što je ušao u stanje potpunog samadhija (fokusiranosti na Boga), zadnje riječi su mu bile: „Oče, molim Te oprosti im jer ne znaju što čine“. To je uzvišeni duhovni princip koji bi svatko od nas trebao dostići.
Rečeno je da je oprost kao slatki miris koji cvijet ostavlja kada ga zgazimo. Protivnici ove ideologije će istaknuti da je u teoriji lako pričati o opraštanju, ali kako možemo oprostiti u trenucima kad su naši umovi i srca preplavljeni raznim „nepravdama“ koje nam drugi čine. Važno je da, barem na filozofskom nivou, shvatimo stvari koje nam se događaju.
Bhagavad Gita objašnjava da postoji osam glavnih grupa elemenata unutar ove materijalne prirode, ovdje nabrojanih od grubim prema suptilnima: zemlja, voda, vatra, zrak i eter koji čine grubo tijelo.
Suptilno tijelo, koje se ne može ni na koji način opaziti osjetilima, ali svejedno postoji, sastoji se od uma, inteligencije i ahankare – lažnog ega.
Zatim, postoji viša priroda – duša, koja je izvor života, izvor svjesnosti koja tijelu daje život. Mi smo vječna duša i ne možemo biti spaljeni vatrom, smočeni vodom, isušeni vjetrom, isječeni oružjem ili uznemireni riječima.
„Nevjerojatni“ događaji s kojima se susreću naš um, tijelo i ego su samo iluzorni i preozbiljno ih shvaćamo. U stvarnosti mi nemamo veze s njima. Ali kao uvjetovane duše, naviknuti smo uživati preko tijela i zato nam svaka neugodnost koja je povezana s uživanjem tijela, uma i ega, uzrokuje užasnu bol.
U početku, možemo oprostiti na površnom nivou, ali istinsko opraštanje dolazi iz srca i za to treba vremena. Bog razumije našu namjeru i trud, čak i ako mi nemamo sposobnost lako oprostiti. Možda smo previše povrijeđeni da bi oprostili, ali znamo da ćemo, ako oprostimo, otpustiti otrov mržnje, krivnje i ljutnje.
Oprostit će nam se ako mi oprostimo. Potrebno je truditi se da ne usmjeravamo loše, bolesne misli prema drugoj osobi i moliti se za ozdravljenje od te bolesti u čemu nam pomaže duhovna praksa kojom razvijamo istinsku nemotiviranu ljubav prema Bogu i svim živim bićima.
