Ne znam koliko je onih koji su doživjeli isto ili slično iskustvo. Zasigurno nisam sama. Svakodnevnim radom na sebi, dolazim do spoznaja koje mi pomažu da sastavim dijelove mozaika i tako učinim svoj život lakšim i jednostavnijim, prepoznavajući smisao u svemu. Ovo je tek jedan primjer osobnog „čišćenja“ ukorijenjenih obrazaca vjerovanja i ponašanja na putu sretnog i iskrenog života.
Widget not in any sidebars
Naime, nebrojeno sam puta, većinom nesvjesno, a ponekad čak i svjesno, birala da igram ulogu spasitelja u prijateljskim i ljubavnim odnosima. Birala sam ljude sa pričom – kompliciranom i bolnom. Uživala sam njihovo povjerenje da mi otvoreno pričaju o svojim poteškoćama, promašajima i razočarenjima. Kada im je trebalo rame za plakanje, bez imalo sebičnosti nalazila sam vrijeme da odgovorim na njihov poziv u pomoć, da budem pažljivi slušalac. Pružala sam utjehu i podršku, mudro savjetovala i uvijek vjerovala u rješenje, u pozitivan ishod. Priznajem, puno mi je imponiralo što mi vjeruju, bila sam ponosna na sebe što sam pravi solidarni prijatelj koji će čuvati njihove bolne tajne. Zaista sam vjerovala u svoju sposobnost da im pomognem, ali oni nisu prihvaćali moje savjete i nisu sebe vidjeli onako kako ih ja vidim, kao osobe koje su sposobne da prevaziđu bolne i nesretne životne situacije.
Uvijek iznova slušala sam iste priče, iz njih su izlazile emocije poput tuge, žaljenja, nemoći, bezizlaznosti i jada. Stalno su kukali. Često su me izostavljali kada im je u životu išlo dobro. Primjećivala sam da me traže onda kada im je loše, s očajničkom željom da to stanje podijele sa mnom. Postala sam spužva koja upija njihove loše emocije i iskustva. Postala sam odlagalište negativne energije.
U jednom momentu shvatila sam da me moja potreba da pomognem dovela do saznanja da je riječ o iluziji, jer nitko nikom ne može pomoći ako osoba nije spremna da sama sebi pomogne. S druge strane, ti ljudi nisu meni dali prostora da kažem što je to što mene muči. Uvidjevši to, postavila sam sebi pitanje: Zašto bi mi uopće dali prostora, kada sam od početka dobrovoljno im ustupila čitav prostor? Odabrala sam da sakrijem svoje slabosti, nedostatke i probleme kako bih igrala ulogu superjunaka tuđih života. Nisam uspjela u svojoj misiji, nisam dobila priznanje ni nagradu, jer nisu željeli da promjene svoj život, samo su željeli moju pažnju. Ma kako mi teško padala istina, zaista nisam mogla popraviti ni njih, ni njihove živote. Ustvari, samo su htjeli nekog kome će se žaliti.
Takvom dugogodišnjom praksom sam postala sama sebi nevidljiva, uskraćujući sebi prostor, zatomila sam potrebu da iznesem osobne probleme na svjetlo, da posavjetujem sebe kako da iznađem rješenja. Fokusom na tuđe probleme, odabrala sam igrati sporednu ulogu u svom životu, odbijajući potrebu da sebe mijenjam. Nisam mogla popraviti život meni bliskih ljudi, ali sam postala svjesna koliko sam sposobna da popravim svoj život. Ova spoznaja je zaista skinula teret s mojih leđa. Shvatila sam da je sasvim u redu ako nemam odgovor na baš svako postavljeno pitanje.
Dan kada sam rekla ne svojoj ulozi terapeuta, bio je dan kada sam svjesno odlučila da spasim sebe, i tako postanem superjunak svog života. Prestala sam žaliti ljude s kompliciranom pričom, prestala sam voljeti žrtvu u njima, ali i žrtvu u sebi. Iz sadašnje perspektive imam potrebu da takve snažno prodrmam i kažem jednu rečenicu: „Saberi se, preuzmi odgovornost i spasi sam sebe!“
Piše: Anela Merdanović
