Potreba za istinskom povezanošću

Svi mi duboko u sebi nosimo potrebu za povezanošću s drugim dušama. Ta povezanost nije nimalo nalik vezanosti kakvom je vidi um niti se temelji na tipičnom ego obrascu koji se iz osjećaja manjka ili potrebitosti želi vezati za drugoga te tako, često kroz sustav kontrole, ispunjavati samog sebe kroz drugoga, odnosno pretežito uzimati, umjesto davati.

Potreba za povezanošću na razini duše datira iz etera u kojem smo bili samo energija povezana sa svime i gdje nismo postojali u fizičkom obliku koji je sklon ideji odvojenosti.

Kad bismo to preveli na lakše razumljivi jezik, radilo bi se o tome da kroz sve susrete, događaje i ono kamo idemo na ovozemaljskom putovanju zapravo stremimo tome da se „vratimo kući”.

Taj osjećaj „povratka kući” nam ništa ne može dati tako jasno i tako čisto kao povezanost s nekim na razini duše.

Tu je povezanost nemoguće stvoriti ako ona između dva bića nije postojala od prvog trenutka njihovog susreta.

Odnosno, u slučaju primjerice partnerskog odnosa, mi se možemo u nekog zaljubiti (zaljubljenost je samo kemijska reakcija u mozgu i nema mnogo veze s povezanošću na razini duha), može to prijeći i u ono što nazivamo ljubavlju (međusobno poštovanje, podrška, briga za obitelj i slično), ali bez povezanosti na razini duše to će zauvijek ostati odnos u kojem će jedan dio nas tragati za „povratkom kući”.

Jer, duša se smiruje samo onda kad se poveže sa sobom ili s drugom dušom koju prepoznaje nekim dubokim unutarnjim senzorom, često potpuno neobjašnjivim samom umu.

Povezanost na razini duše nikada nije ovisničke prirode.

Na ljudskoj razini povezanost često zalazi u područje međusobne zavisnosti, nevezano o kojem se tipu odnosa radi: partnerskom, prijateljskom, roditeljskom, bratsko-sestrinskom i drugo.

Kad govorimo o zavisnim odnosima, onda obično mislimo na to da između partnera tog odnosa postoje određeni uvjeti, nešto poput sklopljenog ugovora u kojem je jasno naznačeno tko tu koga i zbog čega treba i koja su mu prava i obveze. U slučaju ne pridržavanja tog „ugovora” nastaju konfliktne situacije i izazovi u odnosu (za koje nas um uvjerava da su normalne i da tako treba funkcionirati svaki odnos), ponekad krize, a nerijetko i sam prekid odnosa.

U slučaju da dva uma izracionaliziraju međuzavisnički odnos, oni mogu u njemu ostati doživotno, no njihove će duše, htjeli oni to ili ne, zauvijek u sebi tragati za „povratkom kući”, za time da ih netko doista „vidi” i da se pred nekim u potpunosti mogu „raskomotiti” bez da time dovode u pitanje neku od točaka iz „ugovora” koji su potpisali ulaskom u odnos.

Potreba za povezanošću puno je više od potrebe za odnosom. Ona je duboka čežnja duše da se naše biće u potpunosti izrazi na ovom svijetu i pritom bude bezuvjetno podržano.

Kad u odnose ulazimo iz potrebe i na zavisničkoj relaciji, tada to činimo iz nesigurnosti i naših unutarnjih praznina za koje od drugih očekujemo da nam ih ispune.

No, kako je to nemoguće, s vremenom takvi odnosi donose sve više frustracije i u njima se sve više odvajamo od naše autentične prirode.

Potreba za povezanošću na razini duše dolazi iz našeg čistog dijela, sigurnog u sebe, autentičnog, onog koji nema potrebu da mu se ispunjavaju praznine jer je taj dio sam po sebi cjelovit, već ima potrebu da ga se vidi takvim kakav jest.

Tek kad se s nekim povežemo na taj način, osjetit ćemo onaj čudesni, praiskonski osjećaj za kojim tragamo cijelog života:

DA SMO STIGLI SVOJOJ KUĆI.

Marina Papec, spiritualni lifecoach i mindfulness trener
[email protected]
marinapapec.com