Iskustvo je pronalaženje kratkog puta dugim lutanjem. No, nerijetko nas to dugo lutanje onesposobi za nastavak puta, pa čemu nam onda služi naše iskustvo? Ničemu drugom do bezvrijednu življenju…

  Eh… lako je drugima jalovo i niškorisno živjeti, ali kad se to dugo lutanje zove iskustvo golog preživljavanja kao što je to bilo i jest u mom slučaju, onda postoje samo dvije situacije – ili si sa štitom ili si na njemu. No, polako, polako, ništa ne smijem preskakivati, iskustvo me tomu uči…

Kao prvo, ispravno sam predstavljen, štampari i uvodničari ne griješe ili ne griješe onako često kao što to Priroda čini… Moje ime zaista jest Jakoslab – trebao sam se, doduše, zvati Jakoslav kao i tisuće drugih jakoslavljenika, ponosnika svoga roda i poroda ali… Priroda je htjela drukčije…

Pa me obznanila svijetu i vijeku u dvadeset i petom tjednu majčine mi trudnoće. Mora biti da se svemir grohotom nasmijao kada je ugledao drečečeg goluždravca koji se mogao podičiti s težinom od tisuću i tristo grama drhturavog mesa. Jadni moji roditelji… Jadni moj otac koji je matičnom uredu proplakao zadnje slovo moga imena pa sam umjesto Jakoslava ispao – Jakoslab. Prstić, palčić, trščić…

Drugi Palčići imaju tu sreću da budu kost i koža – ja sam bio samo kost jer mi je i koža oboljela od neke čudne bolesti kojoj liječnici nisu znali ni povoda ni uzroka… (Evo, vidite, poslije skoro svake rečenice stavljam ove tri točkice ne zbog stanke koju iziskuje moja misao već odmora koje iziskuje moje tijelo – i danas gubim snagu već i poslije desetak otipkanih riječi… (Jad Božji, reći će tajsonovci).

Moje šanse za preživljavanje su se u promilima izražavale… Kad prodisah bez bolničkih aparata stigoh kući – moje babine se pretvarahu u moje karmine (u tekstu koristim i crtice – i tu se odmaram…) Holivudski redatelji su komodno mogli snimiti desetak filmova o raznim kataklizmama i stravama da su se zatekli na vratima našega stana kad su naši susjedi odlazili s mojih babina… Toliko plačnih lica i zašmrcanih, pocrvenjelih noseva da ti respirator stane…

Usprkos svemu… preživljavao sam… Gledao navečer svojim sitnim okicama u nebo i govorio: „Svemire, nisi me htio… u redu, uzmi me, ali znaj da to neće biti bez borbe…

Ja sam najočitiji primjer da čovjek nije svoje tijelo – toliko moćne volje u tako nemoćnu tijelu…

Ali i moja volja ima svoje neuralgične točke o kojima svijet pojma nije imao niti će imati. Šarlah, ospice ili upala pluća, bolesti koje mnogim Palčićima mogu glave doći, za mene su bile dječja igra prema tim točkama. I mnogu nepravdu  na svojim leđima iskusih — premnogi govorahu da će me dokusuriti to što mi se oduzima pravda i zdravlje – pa kako mi se može oduzeti ono što mi nije ni dano?! (Aha, evo malo daha!) I posao i roditelji i domovina, sve to mi je oduzimano ili oduzeto, ali sve su to netrajne, prolazne, posljedične kategorije, čujete li vi Jakoslavi jakoslavni što vam vaš Jakoslab govori? Kad netko hoće zablatiti ljudsku misao – temeljnicu civilizacije, natruliti i rakrvariti fantaziju, raspolutiti romantiku, razdjevičiti mjesečinu baš doslovnim gaženjem u mjesec (ne po njemu jer on je u takovom shvaćanju mjesečine amorfna tvar), kad netko hoće zagrađivanjem morske obale i sirovonagonskim jahtarenjem i kruziranjem najiskonskiji element – tu vodu beskrajnog mora ispiti onako kako sam ja u bolnici kisik kroz respirator ispijao, kad netko govori u ime ljubavi a Ljubav ne živi, kad netko govori u ime obitelji a Obitelj ne živi, kad netko govori u ime oca i sina a i Otac i Sin su u njegovu mentalnom profitnom kauzalitetu tek kategorije na kojima počiva korporacijski metabolizam, onda je on dirnuo u nešto što je i iznad samog svemira, onda je on dirnuo u vječnost. Naravno, taj to radi u poslijepodnevnim satima nadajući se da i Bog vrijeme za svoj dnevni odmor ima.

Gorko sam ridao kad je bogohulni Armstrong u onoj svemirskoj pidžami po bestežinstvu orgijao, gorko plačem, i svaki put pod bolnički respirator poželim pobjeći, kad ove ploveće zgrade na našem moru ugledam.

No, usprkos svemu… preživljavam… Svaku večer kad sklopim oči još jednu pobjedicu pribrojim, svako jutro kad podignem očne kapke uštinem svoju bolesnu kožu na ruci jer mi valja prosanjanu strategiju borbe na novi dan primijeniti… I ništa ne radim ni u ime roditelja, ni u ime domovine, ni u ime svemira koji me nije htio… Sve radim samo u svoje ime, ime koje je Jakoslab gorostasni… taj koji za pokazivanje prohujalih decenija svoga života već dvije ruke mora upotrijebiti…

Možda premalo za iskustvo beskraja vremena, ali premnogo za iskustvo jednog Palčića…

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 08.06.2013.
Slijedeća objava6 jeftinih namirnica za zdravu kožu, a koje su nam lako dostupne
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here