Maleni kvart provincijalnoga grada mjesečina je pohodila i te noći da posvjedoči vječnu istinu: od svjetla tog jutra do tame te noći jednaka je udaljenost kao od rođenja do smrti, od prvog dodira do strasnog zagrljaja, od zvjezdane prašine do stvaranja najveličanstvenije galaksije. Ako u tom međuprostoru (u tom urastanju svjetla u tamu, u toj težnji, preko točke kulminacije, živog k neživom) nema one plemenitosti u koju bi se ljubav, po sili sve Prirode (ne uvijek i po sili ljudske misli), trebala pretvoriti, onda je zalud tom danu, tom životu, toj strasti i toj galaksiji, oni su poništeni onako kako je tog poslijepodneva taj provincijalni kvart sebe poništavao, a ona ga odništavala, plemenila, svrsishodila.

Ako živiš u provinciji, provincijalan si tek ako dopustiš da se malograđanština razmaše u tebi – prvo (ali ne i prvi) je što ću kategorički ustvrditi.

Da, gospodine promišljeniče, samo, reci ti to tisućljetnom kamenu s okaminama stoljetnih navada, reci ti to našim majkama i očevima u kojima postoji neki gen sjećanja na majke i očeve svemira, reci ti to egu, Egu, EGU…

Ne ja, Bože sačuvaj, ja nemam tu snagu, ali ona… ona zna, može i hoće, kao što je znala, htjela i mogla onoga dana kad je došla u taj mali kvart da ga deprovincijalizira.

A tko je ona, zapravo? Kakvu konstelaciju zvijezda je, kao što kažeš, vraćala u svoju međuzvjezdanost? – opet će alternativni glasovi.

Iznenadit ćete se – ona je jedna, de provincio naturalis, obična djevojka, periferna, usputna i nezamjetljiva u onoj i onolikoj mjeri u kojoj vi samo periferno, usputno i nespoznatljivo znate promatrati.

Krimen?! Njen krimen?!!

Oho, sad već i vrištimo.

Ovako. Odlučila je deprovincijali… deprovincijalno posjetiti svog bivšeg momka koji se u međuvremenu (onom zvjezdanom) oženio drugom ženom i dobio dijete.

I ona se u međuvremenu (još zvjezdanijem) udala. Još nema djece, ali ima supruga kojemu bi svi iz spomenuta kvarta rado okvačili na prsa najsjajniju medalju za hrabrost kad može živjeti s ovom „revolucionarkom“, no, odmah je s tog mjesta i strgnuli kad bi saznali da se na ovaj vjerolomni, nećudoredni put i on s njom, drage volje, uputio.

Još samo jedna mala naznaka pa može početi ona prava priča. Naime, njen bivši je još neko vrijeme po sinovu rođenju, a zbog potreba preuređenja svoga stana, boravio u kući svojih roditelja. Ovo zbog staroga kvarta, jer briga bi bila novoga za majčino mlijeko koje u njegovim njedrima nije posisao.

Kad je stari kvart čuo za njenu namjeru, smrznuo se. (A kvart nastavaju kvarteri, zar ne?). Zatvorio svoje prozorske, a iza njih dobro otvorio svoje očne kapke, uranio s ručkovima, gotovo zabravio vratašca svih peći na drva koje je imao (prokletstvo bi se u stanove preko dimnjaka moglo ušuljati), odgodio svoje obiteljske i kvartovske razmirice – sve drugo, u usporedbi s pomnjom one koja oskvrnjuje grobišta netom umrlih ljubavi, neznatno je.

Zaustavimo se načas.

Kako su znali da je ona ta koja je došla na ideju o gacanju po izranjenim osjećajima, a ne njen suprug ili, pak, njih oboje, zar ih je njen bivši doista detaljno izvijestio o svojim kontaktima s njom?

Nije im rekao ni riječi. Idimo dalje. Niti je ikom iz svoje obitelji zucnuo jednoga slova, svojoj dragani poglavito. Samo je svom noktu (ili svom bratu, što je svejedno) uputio jedan zbunjeni pogled po okončanju telefonskog razgovora  s njom i tajna je mogla u laganu večernju šetnju, s ili bez pratnje kvartovskog bubnjara. Za tili su čas svi, od kućnih mrava do kvartovskih mravojeda, baš svi sve znali. Kad, s kim, kojim putem, kojom vrstom koraka, s kakvom frizurom na svojoj revolucionarnoj glavici će stići u njihov kvart da sablažnjuje.

Ali, dogodilo se još jedno čudo. Ujak njena bivšeg kojeg razdaljina i Velikog i Malog medvjeda dijeli od njegove rodbine jer se nalazi u Čileu, a koji se nikada otamo nije javio, sad je, nakon oho-ho vremena, poslije, pazite, punih trideset godina prismrdio svojim pismom u kojem rezolutno odbija mogućnost posjeta prvorođencu od strane ovo dvoje bogohulnika. Tko mu je javio? Zli jezici su potvrdili, a nešto je i on sam našvrljao: on ne želi da ohola sentimentologinja (tako ju je nazvao) razbija brak njegova nećaka, destabilizira time i širu obitelj, uključujući i njegova drugog nećaka, itd, itd… da vidimo što piše dalje… dalje je nečitko… nečitko… i, aha, ovo na kraju: on bi tako rado bio došao na svadbu svog nećaka, ali mu to ni zdravstveno ni imovno stanje nije dopuštalo, no bude li ova sentimentologinja inzistirala na svojem posjetu djetetu, on će umah iz doma za bolesne i nemoćne nazvati čileanske državne institucije koje će mu kupiti avionsku kartu za Europu, pače, jedva će dočekati da jednog udovca-samotnjaka, koji im je tri kuće poklonio, ohrabre da svojim golim rukama obrani čast kvartovsku i obiteljsku. V D M

Santa Maria de la Vina del Mar!!! Bože svemogući, vidiš li što je uradila ova plemkinja ljubavi koja, nevoljko to priznajemo, nikad nije bila kokošarska?

Razmrdala, rascviljela šarke na prastarim prozorskim kapcima starih kuća, unijela zbrku, nered i nespokoj u starovaroška poslijepodneva, oslobodila duh iz dimnjaka, bezdušno popljuvala sve one ugodne trenutke kvartera uz tv-sapunice, u kojima kad se voli, onda se voli, a kad se ne voli, onda se mrzi i točka, otkrila, Kolumbina jedna, jednog slaboumnika koji državi poklanja svoje kuće, a svojoj obitelji, svojoj sestri, nećacima i prvorođeniku, za kojim je toliko suza od čilske salitre prolio, fige u džepu, unijela, svojom gestom, nezapamćenom i nezabilježenom dosad, nujnost i u samu obitelj svog bivšeg, jer za trajanja cijelog njena posjeta nekako čudno su se pogledavali kao da su očekivali neki eksces, barem u pogledima dvoje bivših zaljubljenika, a ekscesa ni ispada nikakova nije bilo.

Ma, dobro, razbijačice ljubavnih kanona, kad te dijete onako milo i toplo pogledalo, vrijedilo je i stotinu ekscesa, da ih je bilo, pretrpjeti, stotinu derutnih prozorskih kapaka, koji bi o pod tresnuli i razbili se, podignuti i pokušati sastaviti.

Budi i dalje hrabra, sentimentologinjo mala, kao što si bila i tog poslijepodneva. Dobro znaš da ti zli glasi ne mogu ništa jer ništa nisi oskvrnula, tek možda malo mjesečinu koja je te noći nekako čudno sjala nad tim kvartom, kvartom bezuvjetne i plemenite ljubavi. Ali, to je tek subjektivni dojam onih kojima misao o jednom sasvim drukčijem shvaćanju osjećaja treba na kapaljku davati.

No, budi i oprezna. Jer ljudima u današnje vrijeme nije baš previše stalo do deprovincijalizacije, desapunizacije, devulgarizacije.

Ljudi koji su čitav svoj život, sve svoje ljubavi, sve svoje radosti i tuge, sve prvorođenike i ostalorođenike vezali uz švicarski franak, nerado će priznati da, budući da vole krokodilske suze, vole i krokodile, osim nekog slaboumna primjerka koji se valja u močvarnom blatu u blizini hospicija koji se nalazi daleko, daleko, na pacifičkoj obali, u pitoresknom čileanskom gradu Vina del Mar.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaNi više niti manje: Za zdravo srce potrebno je sedam sati sna
Slijedeća objavaNektarine s pikantnom ricottom
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here