Nije život kratak – mi se kasno sjetimo živjeti…

0
2855
Responsive text-52 horizontal



Uhvatim se nekad kako žurim. Kako trgam šavove svog prirodnog ritma i nestrpljivo iskačem u svijet koji uspjeh mjeri brzinom, gomilanjem, posjedovanjem…
Osjećam nemir, kao da sam uvijek u nekom zaostatku i što više kvačica stavim na neku od svojih lista, taj se osjećaj produbljuje.
Društvo u kojem sam osuđena na život likuje, broji žrtve, naivce koji padaju na uzrečicu, više je bolje, više nosi prizvuk beskrajne sreće u svojim plodovima, dok nas istovremeno pretvara u marljive radilice koje vrijedno pridonose svima, ponajmanje sebi.

160×600 text-45 desno

Vlastitom odlukom i izborom nezaposlena sam u klasičnom smislu – ne radim za nikog, ne ustajem se ujutro rano i ne odlazim na posao. Ipak radim, možda više nego ikad prije, no to ne doživljavam tako jer ono čime sam se odlučila baviti je ujedno ono što zaista volim, a moje zadovoljstvo tim izborom se reflektira i na sva druga životna područja. Negdje sam pročitala da trud koji ulažemo u nešto nije trud ako ga pokreću strast i ljubav. Živa istina. Ipak, za mnoge, moje pisanje je tek hobi dok sam zapravo u suštini samo supruga i majka, točnije kućanica.

Pitaju me obično: „Gdje radiš?“, dok im pogled kao neprimjetno klizi po mojoj jakni iz Penneysa (nešto kao New Yorker u Hrvatskoj), no name trapericama, starkama koje su vidjele i bolje dane, torbi punoj dječjih igračaka, krekera, sokića, banana i svih ostalih majčinih rekvizita potrebnih za održavanje zadovoljstva djeteta.
„Nigdje“, kratko odgovaram osjećajući određenu nelagodu jer već znam kamo ovakav razgovor vodi; pravo u srce mog trivijalnog postojanja. Jer biti supruga i majka, baviti se pisanjem i biti sretan što imaš privilegiju da živiš život koji zaista voliš nije ništa drugo doli čista trivijalnost.

Jebeš osobno zadovoljstvo kad ne sudjeluješ u bjesomučnoj utrci za više novca, više materijalnih posjedovanja, jakni koja nije iz Penneysa, srčanom u pedesetoj i djeci koja te preziru i liječe se na psihijatrijskim stolicama jer te, dok su odrastali, nikada nije bilo da im pružiš prijeko potrebnu ljubav…

„Oh, tražiš šta?“
„Ne baš…“
Zbunjenost na licu, a zatim lampica:
„Ma da, razumijem…malo dijete, muž i tako to…Uživaj dok možeš!“ dodaju i samo tako interes za daljnjim razgovorom drastično se smanjuje, onako je više usput sa sažalnim prizvukom.
Obično se ne trudim objašnjavati (čemu?), razbijati nečije predrasude. Nekad se zainatim pa namjerno dodajem dozu nevažnosti svom postojanju, na pitanja poput, što radiš po cijele dane, odgovaram: „Ah, nađe se već nešto…Peglati recimo uvijek možeš…“
Nekad pokušam sa: „Pišem…“, i obično zažalim jer tada slijedi niz još blesavijih pitanja koji skupa sa finalinim i onim najbitnijim, koliko zarađuješ od toga?, ne služe apsolutno ničemu osim pokušaju isticanja inferiornosti u mom statusu naspram njihovog.

Lagala bih kad bi rekla da me takvo ukalupljivanje ne dira. Potrudim se ostaviti dojam da me ne dira, no u svoja četiri zida ponekad vidam rane svog uvrijeđenog ega koji, naviknut na posmatranje svijeta koji uspjeh mjeri posjedovanjima, teško prihvaća moju težnju srca za življenjem jednostavnog života. Uspješnog, ali po mojim mjerilima.

Natjera me tako taj ego da i ja pomislim da je više bolje, da je više potrebno za opstanak u današnjem svijetu, da ću s više biti ispunjenija, sretnija. No srećom to ne traje dugo, taman toliko da osjetim kako sama sebi dajem šamarčinu dok osvješćujem prave životne vrijednosti.

Pritom ne mislim da je jedino moj put ispravan, da su svi oni koji umjesto za sebe rade za druge, u zabludi. Naš izbor puta dok god reflektira ono što zaista volimo i želimo – nije bitan. Bitan je značaj koji za nas ima ono što radimo, ne ono što drugi misle o tome, što žele od nas, što naš ego želi da bi se prikazao boljim i uspješnijim od drugih.

Svaki moj uspjeh postignut zahvaljujući potrebi da se uklopim, radim ono što svi rade, što je logično, rezultirao je tjeskobnim srcem koje se borilo za otkucaje…

Suprug mi je neki dan pričao o svom kolegi sa posla koji svoju djecu viđa samo kratko nedjeljom jer sve ostale dane ujutro odlazi na posao dok oni spavaju i vraća se navečer kasno kad oni već odu u krevet. Ženu pozdravlja u prolazu, ovlaš je ljubi u obraz, odsutan duhom i tijelom i nastavlja svoju potragu za više koja će mu jednog dana omogućiti da uspori. Kada? Kad izgubi ono najvrijednije? Svoju obitelj i svoje zdravlje? I ne, nemojte mi, molim vas, početi sa onom; najbolje da pusti svoju obitelj da gladuje, nemojte mu dizati žrtveni spomenik, ne stavljajte svoje ni njegove životne odluke u koš – Nisam imao/la izbora – jer je to laž. Na kraju krajeva, on svoju obitelj i je pustio da gladuje, ali za nečim puno bitnijim od novca.

Još jedan primjer je moja prijateljica koju danas jako rijetko viđam. Oduvijek je stremila visokom položaju u društvu i svaki put sve većoj zaradi novca, nikad nije bilo dovoljno, uvijek je netko imao više i tjerao ju da i sama isto postiže. Nema veze što taj isti posao uopće ne voli, nema veze što sigurnost kojoj stremi zapravo ne postoji, što je dovoljan tek trenutak da se sve sruši poput kule od karata jer na njenom životnom putu ne postoji ključna stvar za opstanak – ljubav. Znam to vrlo dobro jer sam i sama provela punih 10 godina svog života radeći nešto što ne volim. Bez obzira na ostvarene uspjehe u tom vremenu, ne mogu, a da ne pomislim: Bože, kako potraćeno vrijeme. Ne znače mi apsolutno ništa.

„Brankice, ne budi idealist!“, zna mi reći, „Tko još voli svoj posao? Tko uopće voli raditi? Nitko! Ali svi radimo! Jer moramo, jer nam je to dužnost ako želimo dobar život. Jer donosi prijeko potrebni novac…Od ljubavi i snova se ne živi…“
Od mrskih nam dužnosti koje obavljamo robotski da bi zadovoljili svoju glad za posjedovanjem, da?

Idealist ili ne, odgovorno tvrdim, od ljubavi se jedino i živi. Sve ostalo samo produbljuje naše nezadovoljstvo dok se kotrljamo kroz dane svog života, čini ga konstantom, nečim što komotno može pisati na našem nadgrobnom spomeniku: Ovdje počiva nezadovoljstvo. Tvrdoglavo i uporno življeno.

Svijet kao da je poludio za više svega – novca, seksa, takozvanih prijatelja, veza, materijalnih stvari, gonjen nekakvim osjećajem krivnje ako uspori, osjećajem dužnosti. Sve u životu počinje nositi etiketu površnosti i nekvalitete, a život se bespotrebno zakomplicira i odjednom postane tako težak…

Dužnost ubija. Tvoj mukotrpni rad je uzaludan ako ga ne pokreće ljubav.
Sve sretne ljude koje znam su oni koji su sljedili svoju strast, njegovali svoju ljubav, slušali želje svog autentičnog bića. Sve briljantne ideje, sve velike promjene nisu pokrenule osobe okovane modernim načinom života, opterećenim gomilanjem, bez velikog reda i smisla. Nije ih motivirala potreba za više, već potreba da u toj silnoj buci i zbrci pronađu onaj komadić sebe zbog kojeg sve ono što rade duboko u njima rezonira ljubavlju i zadovoljstvom…

Manje je više.
Pojednostavni.
Ne žuri.
Nije život kratak, samo se mi kasno sjetimo živjeti…

Želim vam divan dan,
vaša Brankica

P.S. Naslov posta je citat preuzet sa interneta kojem ne znam autora. Ako tko zna, nek javi 🙂

Brankica Stanić, brankicastanic.com

Responsive text-61



PODIJELI
Prethodna objavaDrvo sreće Akvamarin – Blagostanje i harmonija
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop 31.05.2017.
Brankica Stanić
Brankica Stanić je spisateljica, blogerica i kolumnistica. Autorica je romana Putevima svitanja, a na brankicastanic.com piše inspiracijsku prozu, kolumne na APortalu. Možete ju pratiti i na Facebooku, te Instagramu.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here