Responsive text-52 horizontal




Poslednje, oproštajno pismo Nikole Tesle koje je pisao svojoj majci. Na žalost to pismo njegova majka nikada nije pročitala, jer je preminula. Pročitajte što se tih dana događalo u životu Nikole Tesle.

“Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne može … Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu.” – pisao je znanstvenik…

Jedan od najvećih umova svijeta, znanstvenik Nikola Tesla, uvijek je intrigirao javnost. Svi su željeli znati na koji način je on trenirao mozak, kako je dolazio do genijalnih ideja, kako se osjećao tijekom života.

Evo prilike da zavirite u posljednje dane njegova života, odnosno posljednje pismo koje je napisao svojoj majci Đuki.

Srijeda, 18 studenoga

“Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što, već, duže, a kroz san, čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji pjeva i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nisam razum izgubio. O ovom ne smijem pričati dr Lionel, jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dva tjedna …

Četvrtak, 19 studenoga

Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomaknu za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kući, u domovinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman …

Petak, 20 studenog

Responsive text-52 horizontal




Nisam pisao u Ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, osobno, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomicati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i čekaju na moj poziv, sutra, spremni.

Ja sam odlučio da čovječanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Europu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam, sad, na kraju, da je čovječanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. Ali onaj čudan glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s nečim transcedentalnim.

Subota, 21. studenog

Draga Majko, sutra polazim u Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mom računu u Lučku kapetaniju i osigurala mi kartu do Lisabona, odatle idem vlakom do Ciriha, pa onda izravno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana ili dva tjedna, najviše.

Responsive text-52 horizontal




Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dopustili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijem na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj račun pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesirale njihove reakcije uopće. Izašao sam odmah van, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe s turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovog svega.

Osjetio sam da je netko ili nešto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao “svojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim.

Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad …

Nedjelja, 22. studenog

Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne može. Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram s viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da sestruja može prenijeti i bez žica. Sad su, evo, vidjeli da može, ali, opet je neće znati stoljećima koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona.

Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I, ustvari, ono uopće nije “moje”. Znam da to netko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan.

Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me vani čekaju.

Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem na naše seosko groblje. Sad vjerujem u ono što nikad nisam, da sam tamo, negdje, još uvijek “Ti” i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je i žao što se nisam htio nikad družiti s Maurima, jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao onu iz mojih praskozorja.

Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova. Moli, tamo, za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina …

*Napomena: Mauri – islamizirani stanovnici sjeverozapadne Afrike, većinom nomadski. Od njih potiče ime države Mauritanije, čije sjeverne dijelove nastanjuju. Dijele se na niz plemena: Trarza, Brakna, Adrar, Abakak i dr.

stil.kurir.rs

Podudarni sadržaj