Ako čitav svijet popnete visoko, u najviše sfere, gdje svaki čovjek, stojeći na žici razapetoj između dva oblaka, drhturav i bespomoćan, proklinje sve ono neprirodno i megalomansko što ga je na tu žicu i dovelo, ni za milimetar ne ćete popraviti taj svijet. No, umiješa li se tu još neka nepoznata sila, pa iz te mase drhtećih i preplašenih, ali onih koji još uvijek ne padaju dolje, izdvoji dvojicu koji će sljedećeg trenutka sigurno pasti jer će im oduzeti najveći dio onoga čime još jedino mogu grozničavo stezati svoj život, a to su njihovi prsti na rukama kojima drže motku za ravnotežu i prsti na nogama koji pripomažu održavanju iste, ponovo ni za milimetar svijet ne će biti bolji, ali će, nakon njihova pada, biti nagnan na razmišljanje: što dvojica unesrećenika (u kojima je nakon pada još ostalo toliko života da svaki od njih tek prst jedne ruke može pomicati) svojim krvavim prstima pokazuju? Ne ukazuju li da je čovjeku za sretan život dovoljan tek jedan jedini, teško pokretljivi prst na ruci?

Izbori su završili. Pobjednici su se gušili u trijumfalnom zanosu – da zahvale biračima pripremali su proslavu epskih razmjera; poraženima je bilo samo do šutnje. No, i oni su trebali zahvaliti onima koji im dadoše povjerenje. I dosjetiše se: za svoje pristaše pripremit će nastup hodača na žici razapetoj između dvije najviše zgrade na gradskom trgu koji je stotinjak metara udaljen od mjesta bučne proslave pobjednika. Kratka će to biti i dostojanstvena priredba, bez govorancije i trijumfalizma, ali s dosta simbolike. Kako i priliči raspoloženju gubitnika.

Kako li su se samo prevarili?! Jer, nit’ je bila kratka nit’ dostojanstvena, a najmanje šutljiva.

No, idimo redom.

Obje predstave, i ona bučna i ona nijema, zakazane su za 20 sati. Deset minuta prije njihovih početaka više je svijeta bilo pod razapetom žicom između dviju zgrada negoli pred razvučenim razglasom na pobjedničkoj proslavi. Pjesma je narodu proteklih dana probila uši, hodača na žici mnogi nikad i nisu vidjeli.

Pobjednici su kršili ruke, čupali kosu: Recite koliko košta, sve ćemo platiti, samo otkažite nastup hodača. Ispričajte se njegovom spriječenošću, bolešću, čime god, samo nam vratite publiku, propast ćemo!

— Oho! Još ni zasjeli na vlast niste, a već se služite nelegalnim sredstvima! Ništa od toga, ispoštivat ćemo ugovor o javnom nastupu umjetnika kojeg ste i sami potpisali.

— Dobro, kad vi imate ugovor, neka bude po ugovoru – zarežaše pobjednici i povukoše se, a u njihovim kuloarima se moglo čuti: Nigdje u ugovoru ne piše da se i naš hodač ne smije okušati na žici. – Ali, on je nenajavljen, masa će se već početi razilaziti kad on nastupi. – dometne jedan razumniji među njima. — Neee, niste me shvatili…

Točno u dvadeset sati, kad su s onog prvog, raskošno uređenog, trga počeli odjekivati taktovi glazbe koja je svojim treštanjem počela živcirati i onih stotinjak najzagriženijih pristalica pobjedničke stranke, hodač na žici, obučen u crno, načinio je prvi korak u visini, poviše mase od nekoliko tisuća ljudi koji su bez daha pratili njegov nastup. Interes za hodača u visini je bio nezapamćen, iznenadilo je to i same priređivače programa. Kako li će ih tek iznenaditi još jedan hodač koji je istovremeno krenuo s druge strane žice!? I on obučen u crno,  ali za razliku od prvog, osupnutog, ovaj je bio mrk, jer je već znao što ga na sredini brvna čeka.

Ugovorni hodač je savladao prvi šok, sad je i on bio mrk. S motkama u rukama, tmurni kao noć uokolo njih, polako su se primicali jedan drugome. Masa dolje je bila bez daha. Što će se dogoditi kad se susretnu na sredini?

–Ja imam ugovor – započe ugovorni hodač kad između njihovih lica ni lakta prostora nije ostalo.

— A ja imam suprugu u bolnici koja je pred teškom i skupom operacijom. Bez ovog novca kojeg ću večeras zaraditi ona će umrijeti.

— Meni je ovo posljednji nastup i posljednji novac, bez njega ću skapati od gladi – nije se dao ugovorni.

Tko zna, možda bi oni ovaj prijepor na sredini riješili i mirno da masa dolje odjednom nije počela urlati, navijati, željela je krv, to je bilo očito.

I od tog trenutka sve se promijenilo. Narod (nahuškani?) se podijelio u navijačke tabore, nahuškani hodači su se preobrazili u borce. I motke za održavanje ravnoteže pretvorili u mačeve. Kavezi za borbu su sunuli u visinu, hodači su se pretvorili u pse. Masa je, malo je reći, orgijala u životinjstvu. Kako hodači na žici nisu, tako razjareni, pali? – pitat ćete. He, politike ima i u visinama – neka tajna sila ih je čuvala. No, sve što su u toj svojoj razjarenosti postigli bilo je da jedan drugome polome prste na onoj ruci kojom nisu držali motku-mač. Potom im je neka dobra sila vratila pamet, rasplakaše se, htjedoše se skokom u ambis žrtvovati jedan drugome, jedan drugoga i spriječiše u tome. Pokušaše lukavošću prevariti pobješnjelu masu: tobože u borbi, mimoišli su se na žici i nastavili hod svaki prema svom izlazu. Tako će ispuniti svoju ugovornu obvezu te dobiti svoj krvavo zarađeni novac. No, narod nije bio toliko blesav, makar inače jest, pa da se dade navuči na tako jeftin trik. Ali, hodače nije bilo briga za zvižduke, nastaviše hodati prema krajevima konopa, no, tek tamo ih je čekalo golemo iznenađenje – na oba prozora gdje su trebali ući, pojaviše se nekakvi tjelohranitelji i počeše rezati konop! Morali su nazad. Masa je bila u transu. Eto im novca u visini zarađenog! Eto im grobnice!!!

Stajajući, leđa o leđa, na sredini žice, gledali su svoj kraj. Hoće li rezači nastaviti svoju prljavu rabotu? Raspomamljena masa je urlala – htjela je još borbe…

Sad se umiješala ona tajna sila. Podigla oluju, odapela munje iz oblaka, počela kažnjavati zlomisleću masu. Svi počeše bježati, spašavati se, na hodače više nitko nije ni pomišljao. Kad glavom bez obzira pobjegoše s trga, pod  žicom osta ležati na desetine mrtvih, vrućom munjom do smrti oparenih. Ni hodači ne prođoše mnogo bolje – munja im se zarila u tabane trajno im polomivši sve prste na nogama. Računajući ono što su sami polomili, svaki je sada imao po petnaest uništenih prstiju. Sad zaista ne mogaše više održati ravnotežu. S onom jedinom zdravom rukom prihvatiše konop  i ostaše visjeti. Ukazala im se slamčica spasa –  pod konopom koji još ne bješe prekinut, kišna oluja je stvorila malo jezerce. Skočiti će u nj, pa što polome da polome, to im je bio jedini spas, ali na svoj užas ustvrdiše da ruke od konopa više ne mogu odvojiti! Konačno, sila, viša i od najvišeg konopa u visini, odluči prekinuti njihovu agoniju. Presječe konop na mjestima iza njihovih leđa i oni, spojeni kratkim konopom za koji njihovi dlanovi bijahu sljepljeni, padoše u plitko jezerce i, što bješe neminovno, polomiše se. No, ostadoše živi.

Epilog: operacija odvajanja konopa od njihovih dlanova dugo je trajala u bolnici; oba, potpuno nepokretni ( svaki je micao još jedino jednim prstom na jednoj ruci) završiše u invalidskim kolicima; trebale su dodatne operacije da se svakome od njih spasi bar nekoliko prstiju uz onaj jedan; narod, osjećajući se sukrivcem za njihovu tragediju, u vrlo kratkom vremenu skupio je velika sredstva za skupe operacije; oni sve odbiše: i operacije i novac i krokodilske suze; zajedno s nepokretnom suprugom jednog od njih povukoše se na osamljeno mjesto, nisu željeli puniti do gađenja patetične tabloide i patetična srca rasplakane mase.

Tri čovjeka s ukupno dva, donekle zdrava prsta.

Ubrzo su ih svi zaboravili što su oni i željeli. Samo bi im ponekad proletjelo mislima kako je zajednici od tri zdrave glave za miran i sretan život dovoljan i ukupno jedan jedini zdravi prst – dva su već previše.

Bio on i mali, on je super-kažiprst da njima samima, a i onima koji, zbog životinjstva u sebi i neljudskosti u drugima, stradavaju, pokaže na koju žicu, stvarnu ili zamišljenu, se nikada i nigdje ne treba penjati.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaFOTO: Usnuli ples
Slijedeća objavaGaneša – Otklanjač prepreka
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here