Poteškoće nastaju onda kada u načinu odgoja prevladava udovoljavanje, tj. fokusiranje isključivo na zadovoljenje dječjih želja odmah i po svaku cijenu. Djeca su čista bića, neiskvarena negativnim iskustvom. Ona su ukras svijeta. Oplemenjuju, kako svoje roditelje, tako i nas koji radimo s njima.
Svatko tko ima dijete ili radi s djecom zna da nas „veliku djecu“, ta ista mala djeca mogu mnogo čemu naučiti. Znate li čemu? Nečemu što smo i mi znali, cijeniti i poštovati, ali što smo s vremenom, pod utjecajem iskustva, zapostavili ili zaboravili.
Iskreno prijateljstvo, dijeljenje, pomaganje prijatelju u nevolji, govorenje istine, pristupanje drugom ljudskom biću bez loše namjere, želja za igrom, povjerenje i praštanje su samo neke od vrijednosti koje postoje u dječjem svetu, a koje mi odrasli često zaboravljamo.
Problem su uvijek odrasli, djeca nikada nisu kriva, jer ona najčešće uče po modelu, a njihovi modeli su roditelji. Svi oni imaju drugačiji način odgoja shodno svom sistemu vrijednosti, uvjerenja i naslijeđenih obrazaca i uloga.
Poteškoće nastaju onda kada u načinu odgoja prevladava udovoljavanje, tj. fokusiranje isključivo na zadovoljenje dječjih želja odmah i po svaku cijenu, a ne pripremanje tog malog bića za realan život.
Djeca čuvana „pod staklenim zvonom“ često se jako teško uklapaju u grupu, plaču ako ne postoji mogućnost da se njihove potrebe odmah zadovolje, vrlo rijetko se znaju izboriti za sebe, postaju ranjivi i asocijalni, nerijetko imaju osjećaj da ih druga djeca ne vole i da ih nitko ne razumije osim roditelja.
Zaštitnički nagon roditelja prema djetetu je biološki opravdan i svakom djetetu vrlo potreban. Ono što ni jednom djetetu nije potrebno je pretjerivanje u brizi.
Vrlo često vidim da roditelji dovoze i odvoze djecu iz škole, miješaju se u njihov odabir prijatelja, traže od nastavnika da se djetetove potrebe uvijek i odmah zadovolje, da ih moraju činiti sretnim, ne shvaćajući da uloga škole i nastavnika nije da djecu čini sretnima nego da ih pripremi za realan život, da ih uči kako da se bore za sebe i pronađu svoje mjesto u društvu u kome žive.
Najbolje je kada škola i roditelji surađuju i zajedno uče djecu preuzimanju odgovornosti, razboritosti, prilagođavanju, druženju, radu u timu, radnim navikama i disciplini. Koliko god postojale nesuglasice u odnosu i komunikaciji roditelja i nastavnika, dobrobit djeteta mora biti uvijek na prvom mjestu!
Budimo realni. Roditeljska pomoć i briga su uvijek potrebni pa i kada odrastemo, ali onaj roditelj koji se povuče kada vidi da se dijete snalazi može biti siguran da radi pravu stvar. Jako je bitno dopustiti djetetu da upozna život kakav jest, pomoći mu da ovlada vještinama koje će mu služiti da postane stabilan i zreo čovjek i kada ode iz obiteljskog gnijezda.
Na ovaj način djeca će izrasti u odgovorne, zadovoljne i emocionalno zrele ljude kadre da se uhvate u koštac sa životom! Dužnost roditelja nije da uvijek i po svaku cijenu učini svoje dijete sretnim, već da ga nauči da samo sebe čini sretnim.
Olivera Kovačević
