“Do sljedećega petka navečer svi će biti uvjereni da su majmuni”, napisao je Thomas Henry Huxley svojoj ženi Henrietti (Wendt 1972., str. 71). Bilo je to 1860., a 30. lipnja iste godine Huxley će se sukobiti s oxfordskim biskupom Samuelom Wilberforceom u jednoj od najpoznatijih rasprava u povijesti. Tema je bila Darwinova teorija evolucije.
Samuel Wilberforce je prezirao Darwinovu teoriju, koju je ovaj objavio godinu dana prije u svojoj knjizi Podrijetlo vrsta, i čvrsto je odlučio dokazati njezine nedostatke. Premda je bio biskup Anglikanske crkve, Wilberforce je prilično dobro poznavao znanost. Život je posvetio proučavanju prirodoslovlja i obnašao je funkciju predsjednika British Association for the Advancement of Science. Osim toga, bio je član upravnog vijeća Geological Society of London i osobno je poznavao nekoliko vodećih znanstvenika onoga doba, uključujući geologa Charlesa Lye11a, jednoga od najvećih Darwinovih pristaša i biologa Richarda Owena, jednoga od njegovih najvećih protivnika.
Odazvavši se pozivu urednika uglednog časopisa Quarterly Review, Wilberforce je napisao negativnu kritiku Podrijetla vrsta. Ta je kritika objavljena tek nakon njegove rasprave s Huxleyem, a sam ju je Darwin nazvao ‘izvanredno domišljatom’ (F. Darwin, 1887., str. 324). U svojoj je kritici (1860.) Wilberforce najprije napao Darwina sa znanstvenih temelja. Darwin je u Podrijetlu vrsta tvrdio da živa bića slijedom reprodukcije naginju neznatnoj promjeni. Nakon iznošenja primjera razmnožavanja ptica i životinja, Darwin je istaknuo da protekom dugog vremenskog razdoblja takva promjena, potpomognuta prirodnom selekcijom, može rezultirati nastankom novih vrsta. Wilberforce je, međutim, tvrdio da se razmnožavanjem golubova, pasa i konja ne mijenja osnovna fizička struktura tih stvorenja, koja je promjena neophodna za nastanak novih vrsta organizama. Golubovi su ostajali golubovima, psi psima i konji konjima. Pribjegavši metafizičkom objašnjenju, Wilberforce je tvrdio da su ljudska svojstva, kao što su slobodna volja i razum: “posve nepomirljiva s ponižavajućom idejom sirovog podrijetla onoga koji je stvoren na sliku Boga.”
Huxleyev trijumf
Na sastanku British Association for the Advancement of Science održanog 30. lipnja u Oxfordu, dr. J. W. Draper iz New Yorka pročitao je rad naslovljen ‘Intelektualni razvoj Europe razmatran u pogledu stajališta gospodina Darwina’. Predavaonicu je napunilo sedam stotina slušatelja, koji su nestrpljivo očekivali verbalni vatromet. Nakon Draperova izlaganja, neke su osobe iznijele svoje komentare. Konačno se oglasio i Wilberforce, napadajući Darwinovu teoriju. Njegove uvjerljive riječi odražavale su njegova stajališta, koja će poslije izraziti u svojoj kritici Podrijetla vrsta objavljenoj u Quarterly Review. U nastojanju da bude duhovit, postavio je pitanje: “… vjeruje li tko da mu je djed bio majmun, hoće li biti voljan vjerovati da mu je i baka bila majmunica?” (Meacham 1970., str. 216).
Huxley se nagnuo prema jednome od svojih pratioca i rekao: “Gospodin ga je predao u moje ruke.” (Meacham 1970., str. 216). A kada je bio pozvan da održi govor, iznio je svoju čuvenu repliku, citiranu u brojnim knjigama o evoluciji. Izjavivši da se nimalo ne srami što mu je majmun predak, dodao je: “Postoji li predak kojega bih se trebao sramiti, bio bi to nedvojbeno čovjek – čovjek nemirnoga i svestranoga uma – koji, nezadovoljan uspjehom u vlastitoj sferi djelatnosti, zapada u znanstvena propitkivanja s kojima uopće nije upoznat, pri čemu ih zamućuje besciljnom retorikom, te rječitim digresijama i vještim pozivanjima na religijske predrasude, odvraća pozornost svojih slušatelja od stvarnog problema.” (Meacham 1970., str. 216). Publikom, oduševljenom Huxleyevim odgovorom, prolomio se glasan pljesak. U svom uvodnom okršaju, majmuni su nadvladali anđele.
Na strani anđela
No, anđeli su imali još nekoliko svojih visokopozicioniranih branitelja. Dana 25. studenog 1864., Benjamin Disraeli, ministar financija i budući premijer, rekao je u svome govoru u oxfordskom Sheldon Theatreu: “Pitanje glasi: ‘Je li čovjek majmun ili anđeo?’ Gospodine, ja sam na strani anđela. Sa zgražanjem i gnušanjem odbacujem suprotno stajalište koje je, vjerujem, ljudskoj savjesti strano. Štoviše, čak i s najužeg intelektualnog gledišta vjerujem da se takvom zaključku suprotstavlja najstroža metafizička analiza. No, što nas Crkva uči? Kako ona tumači najvišu prirodu? Ona nas uči da je čovjek stvoren na sliku Stvoritelja – vrela nadahnuća i utjehe, iz kojega izvire svako ispravno načelo i sve božanske istine … Društvo će morati odlučiti između ta dva oprečna tumačenja prirode čovjeka [majmuna ili anđela] i njihovih posljedica.” (Monypenny i Buckle 1929., str. 108).
No Oxfordsko sveučilište već je odlučilo. Disraelijeve primjedbe, osobito njegova tvrdnja da je na strani anđela, izazvale su glasan podsmjeh neodobravanja, koji i danas zvonko odjekuje sveučilišnim dvoranama. Sveučilišnu publiku nesklonu Disraeliju tvorila su dva tabora. Na jednoj su strani bili teolozi, koji su odustali od doslovnog tumačenja Biblije. Na drugoj su bili znanstvenici koji su, s darvinističkog gledišta, također odbacivali biblijski literalizam. Obje su strane negativno reagirale na Disraelijev govor o anđelima (Monypenny i Buckle 1929., str. 104-109).
Doista, upravo je nesvjesno stvoren savez između tih dviju skupina osigurao relativno brzu pobjedu darvinizma nad svim Wilberforceima i Disraelijima viktorijanske Engleske. Nekoliko desetljeća poslije, većina obrazovanih ljudi u Engleskoj i svijetu, svih religijskih ih kulturnih nasljeđa, prihvatit će tvrdnju da ljudska tijela nije izravno stvorio Bog na sliku Svoju, već da su modificirana tijela majmuna. Disraelijeva tvrdnja da je ‘na strani anđela’, često se ironično citira u knjigama o evoluciji, uz satiričan strip koji Disraelija prikazuje odjevenog u anđela (Ruse 1982., str. 54).
No, što je točno Disraeli želio reći tvrdnjom da je na strani anđela? Je li to bila samo metafora kojom je želio ukazati na neko neodređeno sudjelovanje Boga u stvaranju ljudske vrste? S obzirom na intelektualno ozračje koje je vladalo u to doba, u iskušenju smo na to pitanje odgovoriti potvrdno. Za većinu intelektualaca Bog se već povukao iz vidljivog svijeta, preuzevši ulogu nepristranog urara koji je pokrenuo tjelesni stroj (grubi, materijalni stroj) i ostavio ga da radi. Međutim, podrobnije istraživanje Disraelijevih djela navodi na mnogo izravnije tumačenje njegovih primjedbi.
U svojoj knjizi Lord George Bentinck: A Political Biography, Disraeli (1852., str. 495-496) se sjetno prisjeća: “prvim razdobljima svijeta, kada su Stvoritelj i stvoreno bili u mnogo prisnijem odnosu nego danas, kada su anđeli silazili na Zemlju i sam je Bog čak razgovarao s čovjekom.”
Slične stranice mogu se pronaći i u Disraelijevim romanima, kojima se prilično razvidno služio za izražavanje svojih političkih, filozofskih i znanstvenih uvjerenja. U knjizi Tancred, objavljenoj 1847., njegov vizionarski junak, mladi viktorijanski aristokrat, upušta se u sljedeći razgovor s biskupom Anglikanske crkve (Disraeli 1927., str. 76):
“Crkva predstavlja Boga na zemlji”, reče biskup.
“No, Crkva više ne upravlja čovjekom”, odgovori Tancred.
“Velik se duh uzdiže u Crkvi’, dramatično reče biskup , “Uskoro ćemo vidjeti biskupa u Manchesteru.”
“Ali ja želim vidjeti anđela u Manchesteru.”
“Anđela!”
“Zašto ne? Zašto ne bi postojali nebeski glasnici, kada su nebeski glasnici najpoželjniji?”
Tancred nakon toga odlazi na duhovnu misiju (potragu) u Jeruzalem. Došavši u Palestinu, jedne se noći uspinje na goru Sinaj, gdje mu se objavljuje anđeo, “velik poput okolnih brda.” Predstavivši se kao ‘anđeo Arabije’, anđeo mu veli: “Odnosi Jahve i njegovih stvorenja ne mogu biti ni suviše brojni, ni suviše prisni. Iz sve veće razdvojenosti Boga i čovjeka, iznikli su svi oni razvoji koji život učiniše žalosnim.” (Disraeli 1972., str. 300).
U nastavku knjige Tancred je zamislio plan revitalizacije Europe, koja će započeti duhovnim očišćenjem Azije. “Kada Istok obnovi svoju prirođenu inteligenciju, kada anđeli i proroci budu iznova boravili među ljudima, sveta će strana planeta iznova uspostaviti primordijalnu i božansku vlast; djelovat će na suvremena carstva i malodušnu europsku vjeru, koja je tek sjena sjene, postat će snažna kako se i udostoji ljudima koji ustrajno opće sa Stvoriteljem.” (Disraeli 1927., str. 441).
Disraelijeva vizija Stvoritelja i njegovih anđela koji se neprestano upliću u zemaljski život, mnogo je manje uskladiva s darvinizmom od vizije Stvoritelja, koji ne pušta svoje anđele s neba i ne upliće se u događaje na svijetu.
S obzirom na njegovu sklonost misticizmu, ne začuđuje što je Disraeli zazirao od materijalističkih teorija evolucije. Tancred se pojavio prije Darwinove knjige Podrijetlo vrsta, no Disraeli u njemu izvrće satiri knjigu Roberta Chambersa Vestiges of Creation, u kojoj autor također izlaže evolucijske ideje.
Prije odlaska na Istok, Tancred se zaljubio, samo nakratko, u lijepu i mladu gospođu Constance, koju je smatrao svojim duhovnim vodičem. Jedne mu je večeri Constance oduševljeno hvalila knjigu znakovitog naslova The Revelations of Chaos (Disraeli 1927., str. 112-113).
“Sudeći prema naslovu, tema je prilično zakučasta”, reče Tancred.
“Nije više”, reče gospođa Constance. “Razmatra se sa znanstvenog gledišta; sve se objašnjava geologijom i astronomijom. Jasno ti pokazuje kako se oblikuje zvijezda; nema ničeg ljepšeg od toga! Oblak pare, vrhnje mliječnoga puta, svojevrstan nebeski sir preobražen u svjetlo, moraš je pročitati, dražesna je.”
“Nitko nikada nije vidio kako nastaje zvijezda”, reče Tancred.
“Možda nije. Moraš pročitati Objave. Sve je objašnjeno. No, najzanimljiviji je način na koji se razvijao čovjek. Znaš, sve je razvoj. Načelo se neprestano nastavlja. Prvotno nije bilo ničega, potom je bilo nešto; potom, zaboravila sam sljedeće, mislim da su bile školjke, zatim ribe; onda smo nastali mi, da vidim, jesmo li onda nastali mi? U svakom slučaju, mi smo nastali posljednji. Sljedeća će promjena biti nešto mnogo nadmoćnije od nas, nešto s krilima. Ah! to je to; bili smo ribe, a vjerujem da ćemo biti vrane. No, moraš ju pročitati.”
“Ne vjerujem da sam ikada bio riba”, reče Tancred.
“O, ali sve je dokazano; ne smiješ zaključivati na temelju mog površnog ogleda; pročitaj knjigu. Nemoguće je protusloviti ičemu što je u njoj napisano. Sve je to znanost, razumiješ? To nije jedna od onih knjiga u kojoj netko kaže jednu stvar, drugi suprotno, a obojica mogu biti u krivu. Sve je dokazano – geologijom, znaš. Točno vidiš kako je sve stvoreno; koliko je svjetova postojalo; koliko su dugo trajali; što je bilo prije i što će se dogoditi u budućnosti. Mi smo karika u lancu, kao i inferiorne životinje koje su nam prethodile. Onda ćemo mi biti inferiorni. Od nas će ostati samo ostaci u novom crvenom pješčenjaku. To je razvoj. Imali smo peraje; mogli bismo imati krila…”
‘”Bio sam riba i bit ću vrana”, reče Tancred u sebi nakon što su se pred njim zatvorila vrata. ‘”Kakve li duhovne ljubavnice! A jučer sam na trenutak gotovo zamišljao kako ću s njom kleknuti pred Svetim grobom! Moram otići iz ovoga grada što je prije moguće.'”
Gospođa Constance predstavlja savršenu sliku čovjeka koji se jedva održava na ‘malodušnoj europskoj vjeri, koja je tek sjena sjene’ (Disraeli 1927., str. 441), spremnog da ga pometu novi proroci evolucije. To dokazuje neprijateljstvo kojim su oxfordska gospoda dočekala Disraelija u Sheldon Theatreu. Svijet u kojemu su se Bog, anđeli i čuda povukli daleko izvan najudaljenijih granica materijalne stvarnosti, bio je zreo za Huxleyevo
i Darwinovo munjevito osvajanje.
Međutim, Tancred je u Siriji susreo damu čija vjera nije uopće bila suhoparna. Štoviše, ona je pokazivala vjeru u stvari suviše mističnu čak i za njega. Dama o kojoj je riječ zvala se Astarta, kraljica Ansareya. Astarta je odvela Tancreda u tajno svetište isklesano u stijeni u osamljenoj guduri. Ondje je vidio ‘elegantnu hijerarhiju’ koju su tvorili ‘božica i bog, genij, nimfa i faun’ (Disraeli 1927., str. 437).
Pomislio je da su to grčki bogovi, no Astarta ih je nazivala bogovima njezina naroda koji su nekoć vladali iz drevne Antiohije. Glavna među njima bila je božica Astarta, njezina imenjakinja. “Kada je sve okončalo”, reče kraljica, “kada su ljudi odbili prinositi žrtve, a uvrijeđeni su bogovi napustili zemlju, nadam se ne zauvijek, nekolicina je vjernika pobjegla u ove planine, donijevši sa sobom svete slike koje od tada štujemo.” (Disraeli 1927., str. 437-438).
Potom je izrazila uzvišenu nadu da će se: “čovječanstvo iznova vratiti onim bogovima koji stvoriše prekrasnu i sretnu zemlju; i da će, svojom nebeskom milošću, moći iznova posjetiti taj svijet koji je bez njih postao sablasna pustoš.” (Disraeli 1927., str. 438).
Ako je Disraelijeva vizija djelatnog Boga i anđela, izražena izravno preko njega i neizravno preko likova kao što je Tancred, oprečna Darvinovoj evoluciji, koliko je takva tek Astartina vizija. No, Astartina vizija svemira koji prožimaju bogovi i božice, nekoć je vladala Europom. Ti su bogovi i božice izravno sudjelovali u vremenitom procesu stvaranja drugih stvorenja u svemiru. Svemir je nalikovao živoj mističnoj tvornici s mnoštvom profinjenih strojeva, kojima su upravljala tankoćutna bića, zajedno proizvodeći biljke, ljude i životinje. A potom se pojavilo kršćanstvo. Prvotno je kršćanstvo jednostavno zamijenilo poganske bogove i božice anđelima. No, postupno umanjujući značaj uloge anđela, kršćanstvo je raselilo svemir. Vidljivi svijet postao je nalik beživotnom satnom mehanizmu, koji je udaljeni bog-stvoritelj tajanstveno izgradio i pokrenuo. A živa su bića također bila strojevi.
Mehanicistička je znanost učinila posljednji korak i uklonila misterij s njihove manufakture. Oni nisu bili stvorenja koje je nepoznati urar stvorio trenutačno, ni iz čega, već dio vremenitog materijalnog procesa koji pokreće stroj samoga univerzuma. Taj vremenski proces bila je evolucija, vođena prirodnom selekcijom. U univerzalnoj shemi života, veliki urar je postao jedva podnošljiv statist, koristan samo za održavanje društvenog poretka i javnog ćudoređa. Čovjek je, dakle, bio majmun, a ne anđeo.
Ipak, danas još uvijek postoje ljudi koji postavljaju Disraelijevo veliko pitanje. Primjerice, 13. lipnja 1994., Naomi Albright, autorica nekoliko knjiga o osobnim iskustvima s anđelima, ispripovijedala mi je sljedeći susret: “Ušla sam u stanje svijesti koje nazivam ‘živom vizijom’. Živa vizija posve je drukčija od onoga što sam zamišljala. U tome mi se stanju objavilo anđeosko biće koje mi je reklo da ga zovem ‘Svjetlije od svjetla’, budući da mu pravo ime ne bih mogla izgovoriti. Predstavivši mi se kao anđeo, rekao mi je da mi valja prihvatiti činjenicu da sam od Postanka bila jedna od njih, anđeo, no da sam preuzela ljudski oblik i da sam se na toj razini dugo iznova inkarnirala.” Opisana nas iskustva vraćaju na Disraelijev svemir s njegovim Bogom i anđelima, bogovima i božicama, koji su svi na neki način povezani s podrijetlom i sudbinom ljudi.
Izmijenjena stanja svijesti
Kulturni bi antropolozi Albrightinu ‘živu viziju’ i susret s anđelom vjerojatno nazvali ‘izmijenjeno stanje svijesti’. Brojna su izvješća o takvim izmijenjenim stanjima svijesti. Antropolog E. Bourguignon (1973., str. 9) istražio je 488 svjetskih kultura, utvrdivši da 90 posto njih veoma dobro poznaje iskustva takvih izmijenjenih stanja. Ona, primjerice, uključuju iskustva šamana koji u ekstazama često razgovaraju s duhovnim bićima. Međutim, Albrightino svjedočanstvo o anđeoskim kontaktima, pokazuje da izmijenjena stanja svijesti nisu uobičajena samo kod plemenskih naroda. Suvremena izvješća o kontaktima s izvanzemaljskim bićima, vezanima uz viđenja NLO-a, drugi su primjer izmijenjenih stanja svijesti u naprednim kulturama.
Mnogi kulturni antropolozi i klinički psiholozi koji proučavaju izmijenjena stanja svijesti u ne-zapadnim kulturama, svrstavaju takva iskustva u psihopatološku kategoriju – nazivajući ih neurotskim ili psihotičnim odstupanjima od normalne svijesti, kako ih definira zapadna psihologija (Price- Williams i Hughes 1994., str. 4-5).
Drugi, blaži pristup odbacuje zapadnjačka psihopatološka tumačenja i ocjenjuje izmijenjena stanja svijesti normalnima ili abnormalnima, ovisno o mjerilima kulture u kojima se takva stanja pojavljuju. Osobe koje tvrde da razgovaraju s duhovnim bićem, i sukladno tome postupaju, u suvremenim civiliziranim društvima, bile bi proglašene psihopatima. No, u mnogim drugim društvima takve bi se tvrdnje i ponašanja smatrali normalnima, možda čak i povlaštenima. U svakom slučaju, većina psihologa i antropologa, premda zaobilaze negativne opise, ne bi tumačili kontakt s anđelom, duhom ili NLO-om kao stvaran, u smislu da ljudsko biće stvarno održava kontakt s drugim postojećim entitetom. U najboljem slučaju, zagovornici Jungova gledišta rekli bi da je riječ o kontaktu sa stvarnim arhetipom iz ljudske podsvijesti.
Međutim, neki antropolozi danas su skloni razmatranju te problematike s druge točke gledišta. Profesorica kulturne antropologije pri Sveučilištu Duke, Katherine P. Ewing, postavila je pitanje pozitivnog vjerovanja kao ispravan stav antropologa u razmatranju izvješća o paranormalnim pojavama. Tijekom istraživanja sufija u Pakistanu, Ewingova je upoznala sufijskog sveca koji joj je rekao da će joj se objaviti u snu. Dok je Ewingova, kako je vjerovala, spavala, osjetila je kako je neko dira. Taj je osjećaj bio toliko stvaran da se trgnula i probudila sjedeći uspravno u svom krevetu. U nastojanju da održi samo-stvorenu sliku o sebi kao profesionalnom antropologu, nije željela prihvatiti ono što je nazvala ‘iskušenjem da vjeruje’. Instinktivno je ‘taj fenomen postavila u okvir psihološke interpretativne sheme, prema kojoj snovi proizlaze samo iz unutarnjih stanja spavača’ (Ewing 1994., str. 574).
Drugim riječima, uvjerila je samu sebe da joj se svetac nije stvarno objavio u snu. No, ujedno je primijetila: “Isključiti mogućnost vjerovanja u stvarnost drugoga znači sažeti tu stvarnost i, na taj način, nametnuti hegemoniju osobnog nazora o svijetu.” (Ewing 1994., str. 572). Bolji pristup iskustvima koja konkuriraju svjetonazoru zapadnjačke znanosti bio bi da ih: “shvatimo ozbiljno i dopustimo im da odigraju ulogu u oblikovanju ultimativnih stvarnosti u kojima sudjelujemo kao globalna ljudska zajednica.” (Ewing 1994., str. 579).
Na opisani ćemo se način suočiti s bogatstvom empirijskog dokaza, koji je u mogućnosti potvrditi svjetonazore tradicionalnih kultura. Razmotrimo li taj dokaz, uvidjet ćemo da ljudska bića nisu modificirani majmuni, koji su se na ovom planetu pojavili slijedom procesa fizičke evolucije. Umjesto toga, mi smo pali anđeli, bića koja su se na ovom planetu razvila procesom devolucije duhovnih oblika, koja su prethodno postojala u drugoj dimenziji stvarnosti.
Kako kaže Gospodin Krišna u Bhagavad Giti (15.7): “Živi entiteti u ovom uvjetovanom svijetu Moji su vječni fragmenti. Zbog uvjetovanog života, teško se nose sa šest čula, uključujući um.” Bog je vječno svjesna osoba, kao i živi entiteti. U njihovu izvornom obliku, besmrtni živi entiteti služe se svojom slobodnom voljom da kontaktiraju s Bogom, u području čiste duhovne energije prožete ugodom. Međutim, neki živi entiteti zloupotrebljavaju svoju slobodnu volju kako bi djelovali neovisno o Bogu. Privučeni materijalnom energijom, prekrivaju se tijelima sastavljenima od uma i materije. U takvom je stanju njihova prirodna sloboda sputana uvjetima koja im nameću njihova tijela, s kojima se bore za užitak u materijalnoj energiji, u ciklusu ponovnih rađanja i umiranja. Međutim, takvi živi entiteti mogu iznova dosegnuti svoje besmrtno i blaženo duhovno stanje.
Michael A. Cremo
